Kuća iz snova sve izvesnija za srpsku porodicu, mnogo godina nakon bega iz Hrvatske

Ranko Rajković ugostio nas je jednog hladnog i maglovitog jutra i pokazao nam drvenu kućicu u kojoj živi u centralnoj Srbiji. Ispričao nam je da namerava da je sruši i napravi pristojan dom sa odvojenom spavaćom sobom za sebe i svoju suprugu.

„Moja [žena] Željka sanja o pristojnoj, solidnoj kući već 15 godina,“ priča ovaj 54- godišnjak sa suzama u očima u kući u kojoj supruga i on žive sa sinom – studentom. Ovaj san bi uskoro mogao da postane stvarnost zahvaljujući Regionalnom programu stambanog zbrinjavanja u kome učestvuje UNHCR.

Ranko je kupio oronulu kućicu 2002. godine, sedam godina nakon izgnanstva iz Siska u Hrvatskoj. On, Željka i sin Saša, koji sada ima 21 godinu, bili su među 250,000 Srba koji su izbegli u Srbiju tokom rata u Hrvatskoj 1991-1995. godine.

Porodica se doselila u Obrenovac 1997. godine. Ranko je ubrzo našao stalan posao u lokalnoj pekari, dok je Željka nastavila da radi kao učiteljica. Ona je sada zaposlena u osnovnoj školi. Brzo su odlučili da izgrade sebi budućnost u Srbiji i 2002. godine predali zahtev za prijem u državljanstvo. „Bili smo svesni da se nećemo vraćati u Hrvatsku, jer tamo nismo imali nikakvu imovinu,“ objasnio nam je Ranko.

Umesto da troše novac na iznajmljivanje, odlučili su ga da ulože u plac u Obrenovcu. Trošna kućica trebalo je da bude samo trenutno rešenje za bračni par čiji sin studira pravo na Univerzitetu u Beogradu, udaljenom tridesetak kilometara od Obrenovca.

Ali nikada nisu imali dovoljno novca da kupe nešto bolje ili iznajme stan. Kako su godine prolazile, činilo se da se Željkin san nikada neće ostvariti. Tada je Ranko čuo za veliki projekat čiji je cilj da se reši dugotrajan problem raseljenosti u regionu.

Regionalni program stambenog zbrinjavanja pokrenule su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija 2012. godine sa ciljem da se obezbede trajna stambena rešenja i održivost za oko 74.000 lica, od čega 45.000 u Srbiji. Donatori su, do danas, obećali oko 260 miliona evra od procenjenih 600 miliona evra na koliko je procenjen program, od čega je najveći deo obećala Evropska unija (230 miliona evra).

„Kada sam na TV čuo za Regionalni program stambenog zbrinjavanja i porazgovarao sa opštinskim poverenikom Komesarijata za izbeglice, bio sam siguran u svoj sledeći korak,“ kaže Ranko, koji se prijavio za jednu od 70 montažnih kuća (u okviru prvog talasa projekata) koje će biti postavljene u Srbiji. U okviru petogodišnjeg programa a uz pomoć UNHCR, planira se i izgradnja ili obnova stambenih jedinica i objekata.

Ranko je jedan od 80 prijavljenih za montažnu kuću i, ukoliko bude uspešan, moraće da podnese zahtev za lokacijsku i građevinsku dozvolu. Namerava da sruši drvenu šupu i da postavi novu kuću na istom placu. On već ima komunalne priključke, čime će uštedeti troškove njihovog postavljanja. Nakon sprovođenja tenderske procedure, UNHCR će unajmiti lokalnu građevinsku kompaniju koja će postavljati kuće.

Nova kuća će dati smisao svim žrtavama koje je podnela ova porodica u prošlosti, a pri tom pružiti komfor i sigurnost Ranku i Željki u starosti. Jedan od razloga zbog kojih nisu mogli da izgrade ništa bolje u Obrenovcu je i to što su veliki deo ušteđenog novca ulagali u Sašinu budućnost.

„Štedeli smo svaki dinar da bi sinu obezbedili školovanje i da trajno rešimo stambeni problem. Zbog toga nismo išli pod kiriju,“ seća se Ranko. U Baniji, centralnoj Hrvatskoj gde je odrastao, Ranko je bio upravnik i računovođa u lokalnoj školi u kojoj je Željka predavala. Živeli su u stanu koji je pripadao školi.

Po dolasku u Srbiju, tada još snažan i energičan, Ranko je našao posao kao radnik u pekari. Sa Željkinom zaradom učiteljice, imali su mesečne prihode od 200 evra u doba privrednog kolapsa. Nisu imali dovoljno novca ni da uvedu vodu u kućicu, već su bili primorani da izlaze napolje i pune vodu na česmi. Zimi bi Ranko obmotavao cev za vodu krpama da ne bi pukla od hladnoće.

Nadali su se da će Saša, po završetku srednje škole, otići na neki zanat, da može što pre da počne da zarađuje i doprinosi kućnom budžetu. „Međutim, on je čvrsto rešio da upiše prava i morali smo da popustimo. Svakoga dana putuje po tri sata do Beograda i nazad da ne bi propustio predavanja, pa stiže kući tek uveče,“ ispričao nam je Ranko.

Ali sada vide svetlo na kraju tunela. Od Sašinih studija svi bi mogli imati koristi kada se on zaposli, a uskoro bi mogli steći i bolji dom. Što se tiče Hrvatske, ona je sada strana zemlja za porodicu Rajković – kao i sama prošlost.

 

Napisali Mirjana Ivanović Milenkovski i Neven Crvenković u Obrenovcu, Srbija

 

 

Za više informacija: http://www.regionalhousingprogramme.org/22/about-international-stakeholders.html