Izložba koja daje novu dimenziju pričama izbjeglica u Hrvatskoj

Sirijka Safaa pomno promatra svoja četiri velika portreta izložena na jednom od zagrebačkih trgova i pritom zrači oduševljenjem.

„Iznenađena sam koliko su dobre ove moje fotografije,“ kaže. „Ponosna sam što sam dio ove izložbe. Inače ne bih na to pristala.“

Safaa (53) dolazi iz Alepa. Udovica je i ima tri sina. Ona je jedna od četvero izbjeglica koji su dio izložbe na otvorenom pod nazivom „Oni/They“. Izložba se održava u Zagrebu u sklopu Festivala tolerancije.

4x4x4x4 – četvero hrvatskih fotografa napravilo je portrete četvero izbjeglica, koji su izloženi na četiri strane četiri kocke, od kojih je svaka postavljena na jednom od četiri trga u centru grada.

Ovaj se projekt provodi u sklopu programa Festivala tolerancije, a nastao je pod pokroviteljstvom Grada Zagreba i UNHCR-a, u suradnji s Isusovačkom službom za izbjeglice (JRS). Autor koncepta izložbe je Hrvoje Pukšec, producent Festivala tolerancije.

„Izložba je nazvana „Oni/They“ jer se bavi načinom na koji se odnosimo prema „drugima“. Često ih ne želimo pustiti u svoje živote,“ objašnjava. „Tijekom prvog tjedna izložbe, kocke su bile ograđene. Nakon otvorenja Festivala, maknuli smo ograde.“

Sada prolaznici mogu prići još bliže kockama i pogledati fotografije, ali i pročitati kratke isječke koji otkrivaju djelić proživljenih iskustava osoba s fotografija.

„Ruke otkrivaju kroz što je osoba prošla u životu”

Safaa je oduševljena svojom kockom na Trgu Petra Preradovića. Na kocki je njezina pomalo zagonetna izjava: „Muža sam izgubila, ali sinove spasila.“

Ispričala je kako je pobjegla iz ratom pogođenog Alepa nakon što joj je muž poginuo. Došla je u Hrvatsku jer ima brata koji još od prije živi u Zagrebu. Safaa je prije radila kao arhitektica, a sada je na prekvalifikaciji za njegovateljicu starijih osoba. Ističe kako su njezini sinovi ti koji daju pravu svrhu njezinom životu.

„Moji sinovi su moj život,“ kaže, dodajući kako njezin najmlađi sin, Ahmed (14), ima sve petice iz hrvatskog.

Što dulje promatrate portrete, to vam više oni otkrivaju. Fotografkinja Mare Milin napravila je uvodne fotografije izbjeglica. Ivan Posavec i Ana Opalić na druge su dvije strane kocke prikazali uspomene izbjeglica, kao i njihovu svakodnevicu danas.

Na četvrtoj strani svake kocke, fotograf Stanko Herceg usmjerio je pažnju na ruke izbjeglica kako bi putem njih prenio njihove emocije.

„Ruke otkrivaju kroz što je osoba prošla u životu,“ kaže Stanko, koji je 1990-ih, u vrijeme Domovinskog rata, radio kao izvjestitelj na televiziji, a sada radi kao profesor kamere na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Na Trgu bana Josipa Jelačića nalaze se fotografije najmlađeg izbjeglice na izložbi, devetogodišnjeg Mehdija iz Irana. Na Stankovom portretu, Mehdi nosi crvenu kapu, ruka mu leži preko prsa u pomalo obrambenom položaju, a njegove velike smeđe oči zrače tugom.

„Znam ovog malog!“, komentira jedna majka u prolazu. „Ide u školu s mojom kćeri.“

„Tužna je njihova situacija,“ kaže još jedan prolaznik, Damjan (21), student kriminalistike.

Kocke su promišljeno postavljene na mjesta koja odražavaju interese ili karakter izbjeglica.

Tony (31), Sirijac iz Homsa, gleda svoju kocku smještenu nasuprot željezničkog kolodvora. Takva lokacija sugerira da je on aktivan mladić. „Da budem iskren, malo je neobično vidjeti svoju fotografiju na javnom mjestu, ali drago mi je da sam na to pristao,“ kaže.

Iračanka Kafia (63) plače kada gleda svoju kocku postavljenu ispred Hrvatskog narodnog kazališta, jer ona odražava njezinu želju da postane glumica. Već ima jednu ulogu iza sebe.

„Put se sastoji od dvije etape: preživjet ću i neću preživjeti.“

Je li bila glumica u Bagdadu? „Nisam,“ kaže. „Bila sam kućanica, no ovdje u Hrvatskoj, netko mi je ponudio ulogu u filmu o izbjeglicama. Glumila sam majku koja kuha za svoju djecu. Volim avanture. Probat ću bilo koju novu ulogu u životu.“

Kafia je udovica i živi u Zagrebu. Ima sina u Austriji kojeg, srećom, može posjećivati jer ima status izbjeglice u Hrvatskoj, što joj omogućava da putuje. Njezina kći i unuka još su u postupku dobivanja azila u Hrvatskoj. Boravit će u prihvatnom centru za tražitelje azila sve dok se njihov zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice ne ispita, a potom bi se trebale useliti kod Kafije.

Tony je u Siriji studirao agronomiju, ali rat je prepriječio put njegovoj karijeri. U Europu je stigao 2015. godine.

Tony na svojoj kocki kaže: „Put se sastoji od dvije etape: preživjet ću i neću preživjeti.“

„Kada sam bio siguran da ću preživjeti? Kada sam krenuo, tada sam bio tako siguran u sve,“ kaže.

„Kada sam imao osjećaj da možda neću preživjeti? Kada su se u Europi stvari zakomplicirale…“ Sve dok nije dobio zaštitu u Hrvatskoj, brinulo ga je što će biti s njim.

Još i sada je potresen iskustvom potrage za mjestom koje bi ga prihvatilo. „Već sam jednom sve izgubio. Nadam se da mi se to više nikada neće dogoditi,“ kaže.

Međutim, Tony, koji radi kao kuhar i prevoditelj, u Hrvatskoj ponovno stvari gleda optimistično. „Najbolji su mi ljudi i priroda,“ kaže te dodaje kako bi se jednoga dana možda mogao vratiti onome što je studirao i pokrenuti nešto vezano uz njegovu ljubav prema poljoprivredi.

Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru