Anass je jedan od više izbjeglica koje koriste svoje vještine u najstarijoj hrvatskoj tiskari.
© UNHCR / Marko Mihaljević
Anass Mousa je 15 godina radio kao tiskar u Damasku u Siriji. Danas, na sigurnom i daleko od rata, ovaj 40-godišnjak ima priliku koristiti svoje vještine u najstarijoj hrvatskoj tiskari.
„Mislim da je ovo moja prilika”, kaže Anass. „Mogu raditi u području u kojem imam iskustva. Tisak je moj hobi, moj posao i moj život. Nikada mi nije dosadno kada sam okružen ovim strojevima. Obožavam ih.”
Grafički Zavod Hrvatske (GZH) bavi se tiskanjem školskih udžbenika. Zapošljavanje izbjeglica kao što je Anass odlično je rješenje za obje strane i moglo bi poslužiti kao primjer društvene integracije te djelomično rješenje problema nedostatka radne snage u Hrvatskoj.
Ideju je prvi predložio Domagoj Zeba, izvršni direktor Sektora proizvodnje GZH-a.
„Kada je započela izbjeglička kriza 2015. godine, bio sam samo osoba koja ju je pratila na televiziji”, kaže Zeba. „Naravno, to me je taknulo i pomislio sam: ‚Morat ćemo nešto poduzeti u vezi s ovim.’ I mi smo ovdje doživjeli rat [tijekom ‘90-ih], tako da imamo iskustva s time. Ne možete ostati hladni kada se radi o potrebama ljudi.”
„Nikada mi nije dosadno kada sam okružen ovim strojevima.”
Donedavno je u GZH-u radilo pet izbjeglica, no dvoje ih je otišlo, tako da ih je sada ostalo troje, uključujući Anassa. U Zavodu su otvoreni za zapošljavanje novih izbjeglica. Zeba želi pouzdane ljude koji će u poduzeću ostati dulje vrijeme i koje bi možda mogao i unaprijediti.
Tamara Karakhanova (40) Armenka je koja je izbjegla u Rusiju tijekom sukoba između Armenije i Azerbajdžana u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza. Njezina obitelj nije se dobro snašla u Rusiji i zatražila je azil u Hrvatskoj 2012. godine.
Anass slaže listove papira u najstarijoj hrvatskoj tiskari. © UNHCR / Marko Mihaljević
„Bio je to dug proces”, kaže Tamara. „Neko vrijeme bili smo u prihvatilištu za tražitelje azila. Sada iznajmljujemo vlastitu kuću i djeca se obrazuju kako bi nadoknadili propušteno. Naša kći želi biti vizažistica, a sina zanimaju računala.”
Slabije plaćeni poslovi u ugostiteljstvu i poslovi dostave mogu biti dobra prilika za izbjeglice koji možda nisu sa sobom ponijeli potvrde o obrazovanju ili dokaz o prijašnjem radnom iskustvu. To znači da se u bazi podataka Zavoda za zapošljavanje navode kao „nekvalificirani radnici”.
U Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) frustrirani su takvim birokratskim preprekama zbog kojih mnoga poduzeća ne zapošljavaju izbjeglice u sklopu državnih mjera.
Izvršni direktor Domagoj Zeba i Anass razgovaraju o jednom od projekata poduzeća. © UNHCR / Marko Mihaljević
Tim se mjerama pokušava pomoći nezaposlenim osobama putem stažiranja, osposobljavanja kroz rad i potpora za poslodavce. Međutim, samo je nekoliko malih poduzeća, uključujući GZH, u sklopu tih mjera zaposlilo izbjeglice, a oko 40.000 radnih mjesta U Hrvatskoj i dalje nije popunjeno.
„To je velik gubitak za izbjeglice i za naše društvo”, kaže direktorica HUP-a Marija Šutina. „Željeli bismo da osobe koje su kvalificirane ili koje bi se mogle prekvalificirati prijeđu na bolje poslove s boljim uvjetima. Konkretno bismo htjeli da prijeđu na poslove u proizvodnji.”
U Hrvatskoj živi oko četiri milijuna ljudi. Od 2004. godine, Hrvatska je službeno dodijelila međunarodnu zaštitu 720 izbjeglica.
Za Anassa je posao u tiskari dobra prilika. Tim mu se poslom pruža prilika da se integrira u Hrvatskoj i da mu se možda jednog dana pridruži i njegova žena Rama, koja je još uvijek u Siriji.
Kada bolje nauči hrvatski, moći će čitati upute i raditi na složenijim poslovima od slaganja papira, čime se trenutačno bavi. U slobodno se vrijeme trudi naučiti jezik.
„Zadovoljan sam ovim jednostavnim početkom ovdje”, kaže Anass uz smiješak. „Više nemam ni vremena ni snage dalje se seliti. Sada moram izgraditi nešto za sebe i svoju suprugu. Bolja vremena su došla. Osjećam to.”
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
