Povratnička priča: Dvogodišnje iščekivanje odgovarajućeg stambenog rješenja – starija povratnica živi u stanu koji propada

S 5,000 stanovnika od kojih 71 posto pripada srpskoj nacionalnoj manjini, Dvor na Uni predstavlja izoliranu graničnu (granica s Bosnom i Hercegovinom) općinu u Hrvatskoj. Nekoć uspješno naselje zbog svoje prometne i poljoprivredne industrije, Dvor je danas ratom pogođeno i slabo naseljeno područje, jedno od takvih najvećih u zemlji.

Nekoliko stambenih zgrada u samom centru grada podsjeća na njegove slavne dane, iako je većina tih zgrada u vrlo lošem stanju. Ipak, neke zgrade izgledaju novo i obnovljeno uglavnom zahvaljujući državnom programu stambenog zbrinjavanja koji je bio vrlo aktivan tijekom završne etape hrvatskog pristupanja Europskoj uniji. Međutim, par zgrada, koje su vjerojatno bile u puno boljem stanju prije nekoliko godina, danas izgleda zapušteno.

Nada Bašić (78) živi u jednoj takvoj zgradi. Prije sukoba iz devedesetih, Nada i njezin pokojni suprug živjeli su u Dvoru u stanu u društvenom vlasništvu. Nada je bila domaćica, dok je suprug radio na željezničkim prugama. Njihov život nije se puno razlikovao od života drugih u Dvoru dok 1995. nisu zatražili utočište u susjednoj Bosni i Hercegovini. Život u izbjeglištvu ih je razdvojio i prekinuo obiteljske veze. Nada se 1999. vratila u Hrvatsku i smjestila u privatni smještaj u svoj Dvor na Uni.

Po svom povratku Nada je podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje koje joj je i dodijeljeno te je 2006. uselila u današnji stan. Uz nešto UNHCR-ove pomoći, imala je koristi i od suprugove mirovine te je počela živjeti mirnim životom, većinom se boreći sa zdravstvenim problemima i ponovno počevši dijeliti sudbinu svojih susjeda u Dvoru, gradu koji postepeno propada.

Stan na petom katu, što i nije tako pogodno za Nadu s obzirom na njeno zdravstveno stanje, počeo je propuštati vodu. Šteta se prvo pojavila u obliku male pljesnive mrlje, ali danas se već proširila po cijeloj površini poda i zidova. Dimnjak se raspada, električne instalacije su ugrožene, a dijelovi kupaonice i kuhinjesu izvan funkcije. Zajedničko stubište je također puno pukotina te su hodnici izloženi kiši, a zimi snijegu.

“Prije nekoliko sam godina vlastima prijavila štetu, ali nitko je nije došao popraviti. Sada je prekasno, sve se raspada”, kaže Nada. “Prije dvije godine obećano mi je novo stambeno rješenje. Čak sam otišla pogledati novi stan i usmeno potvrdila da ću u njega useliti. Ali od tada se ništa nije dogodilo! Nitko ne dolazi popraviti stan u kojem trenutno živim, a nisam dobila nikakav zamjenski smještaj. Nikakve papire, odluke, ništa. Stara sam i bolesna, a takav je i moj stan i čini mi se da ćemo umrijeti zajedno”, priča Nada svoju priču.

Državni program stambenog zbrinjavanja također pronalazi stambena rješenja za bivše nositelje stanarskog prava dodjelom stanova i sklapanjem ugovora s korisnicima prema kojima su oni zaštićeni najmoprimci koji plaćaju samo simboličnu najamninu. Država ostaje vlasnik zgrade sa svim dužnostima i odgovornostima, uključujući odgovornost za održavanje dodijeljenih stanova i sudjelovanje u održavanju objekata. U sklopu programa država korisnicima treba osigurati adekvatno stambeno rješenje. Krajnje je vrijeme da gđa Bašić počne živjeti u prikladnom, prvenstveno suhom stanu koji odgovara njezinoj dobi i zdravstvenom stanju te će UNHCR nastaviti tragati za rješenjem u najboljem interesu ovog, u svakom drugom pogledu, održivog povratka.

FOTO i TEKST: UNHCR/D.Klasnić