foto: UNHCR/D.Klasnić
Branko je rođen u selu Ostrozin koje je zapravo malo selo u blizini Vrginmosta gdje je živio seljačkim životom do nesigurnih dana iz sredine devedesetih. Tada je potražio utočište u Somboru u Republici Srbiji. Njegova obiteljska kuća u Ostrozinu nije pretrpjela štetu tijekom rata, ali je, budući da nije bila nadzirana i izolirana, oronula do stupnja neuseljivosti. Cijelo selo je danas u lošem stanju, neodržavano, nenaseljeno i zaraslo korovom i šikarom. Čak se i Branko slaže da obnova njegove bivše kuće ne predstavlja razuman korak za državu, a ne bi bila pravo rješenje ni za njega.
Prilično rano u cjelokupnom procesu povratka, 1997. godine, Branko se vratio iz Srbije u općinu Gvozd i zatekao svoj dom u neuseljivom stanju, a svoj poljoprivredni uzgoj procijenio neodrživim. Obratio se lokalnim vlastima koje su mu dodijelile privremeni smještaj u malom stanu u bivšoj stambenoj zgradi radnika pilane. On također prima skromnu “poljoprivredničku” mirovinu.
Prolazile su godine, a već trošna radnička zgrada pretrpjela je veliku štetu zbog nedostatnog održavanja. Zidovi su se urušili, krov prokišnjava, nema struje, ali čak i da je ima, to bi predstavljalo ozbiljnu opasnost od požara. Jedan po jedan, Brankovi su susjedi napustili zgradu, ali on i dalje ostaje u jedinom preostalom stanu koji ponešto nalikuje na sklonište, ali neće proći dugo i on će se raspasti – ipak, nadajmo se da se to neće zbiti dok je Branko unutra. “Nadam se da će ove zime biti puno snijega”, kaže on, “i da će krov popustiti pod pritiskom i potjerati me u grob”.
Nakon odbijenog zahtjeva za obnovu njegove prijeratne kuće, općina Gvozd mu je dodijelila trenutni smještaj. Branko je 2009. podnio zahtjev u sklopu državnog programa stambenog zbrinjavanja. Iako je njegova situacija vrlo teška, upravne procedure i oni koji su odgovorni za pomoć tek mu trebaju pružiti rješenje.
“Nitko me ne posjećuje, imam zdravstvenih problema, a srećom tu je autobusna stanica u blizini stana koju mogu koristiti prilikom odlaska u najbližu bolnicu u Karlovcu”, kaže Branko. “Samo nekoliko stotina metara dalje, u Vrginmostu, općina je izgradila stambenu zgradu i neki povratnici tamo žive, ali mnogi stanovi su namijenjeni prodaji, a ne zbrinjavanju”, žali se. Doista, u samom središtu grada stoji lijepa nova zgrada s mnogo nenastanjenih stanova i čini nestvarni prizor u usporedbi s radničkom zgradom kojoj svakog trena prijeti urušavanje koje bi moglo okončati patnju ovog osamljenog, starog i nesretnog muškarca.
UNHCR je u nekoliko navrata obavijestio mjerodavne vlasti o životnim uvjetima gospodina Vlašića te se i dalje zalaže za postizanje brzog i odgovarajućeg rješenja. Dolaze zimski mjeseci i strahujemo za Branka. U njegovom kraju ima dostupnih i praznih stanova te bi mu jedno administrativno i humanitarno rješenje moglo doslovno spasiti život, omogućujući mu i uživanje u povratku u vlastitu domovinu.
FOTO i TEKST: UNHCR/D.Klasnić
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru