Korištenjem opreme za virtualnu stvarnost, UNHCR je omogućio hrvatskim tinejđerima 3D iskustvo života u izbjegličkom kampu.
U polumraku kina spotiče se skupina hrvatskih tinejdžera s naočalama za virtualnu stvarnost. Kada skinu naočale, čuju se povici: „Wow!“ i „Ovo je bilo fenomenalno!“
Gledali su film „Oblaci nad Sidrom“ u 3-D tehnologiji, koji ne samo da priča priču sirijske djevojke u izbjegličkom kampu u Jordanu, već i omogućuje gledateljima da se osjećaju kao da su zaista tamo s njom.
„Ovo je bilo čudno,“ kaže Doroteja, 18, učenica srednje ekonomske škole u Vukovaru. „Vidjela sam ljude u pustinji; jadne, potrebite ljude. Ne znam mnogo o izbjeglicama. Obično ne pratim vijesti, ali sada bi me to moglo više zanimati.“
Tijekom tjedan dana, oko 300 učenika je dobilo priliku doživjeti iskustvo virtualne stvarnosti u sklopu zagrebačkog godišnjeg filmskog „Festivala tolerancije“. UNHCR, jedan od partnera u stvaranju filma „Oblaci nad Sidrom“ 2015. godine, osigurao je opremu za virtualnu stvarnost kako bi ga mladi mogli pogledati u punom doživljaju od 360 stupnjeva.
„Mislimo da je jako važno raditi s mladima,“ kaže predstavnica UNHCR-a za Središnju Europu, Montserrat Feixas Vihe. “Želimo da mladi ljudi shvate da se izbjeglice ne razlikuju od druge djece na svijetu.”
Ovo je uvijek jako korisno. Vidite djeci u očima onaj trenutak kad im sine.
Festival tolerancije (FT) i UNHCR-ovi predavači redovito obilaze škole diljem Hrvatske s filmovima i predavanjima kako bi učenicima pomogli shvatiti što to znaći biti izbjeglica izbjeglica.
Osoba koja daje moralno vodstvo programu koji se godišnje održava u školama je holivudski producent rođen u Hrvatskoj, Branko Lustig, dobitnik Oskara za Schindlerovu listu i Gladijatora. Budući da je sam preživio Holokaust vrlo dobro zna u kojem smjeru netolerancija može odvesti.
FT je pokrenut kao židovski filmski festival, ali je s vremenom obuhvatio niz tema vezanih za ljudska prava, uključujući i temu izbjeglica. Školski program ima snažan učinak na mlade u Hrvatskoj, koji su možda i vidjeli izbjeglice na televiziji tijekom krize 2015. godine, ali malo znaju o njima.
„Ovo je uvijek jako korisno,” kaže Katarina Juras, voditeljica razvoja kulturnih i obrazovnih djelatnosti i međunarodne suradnje za Festival tolerancije. „Vidite djeci u očima onaj trenutak kad im sine.”
Ponekad izbjeglice osobno dođu razgovarati sa svojim vršnjacima, učenicima u školu. Nedavno se na prikazivanju filma u Varaždinu učenicima obratio mladi irački izbjeglica.
Mi o tome razgovaramo na nastavi. Zainteresirani su jer Vukovar ima vlastito iskustvo, ali definitivno ne znaju dovoljno o izbjeglicama
Nakon što je opisao put od Bliskog istoka do Europe, odgovarao je na pitanja o temi koja je najbliža srcu mnogih Hrvata – nogometu. Mladi su bili oduševljenja kada je rekao da je bio isto tako tužan i ponosan kao i oni kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, a na kraju su ga nagradili ovacijama.
Na prikazivanju virtualne stvarnosti nije bilo gostiju izbjeglica, ali učenici iz Vukovara, grada koji se i sam 1990-ih našao u žarištu rata, dobili su snažan dojam o tome kako je to biti izbjeglica zahvaljujući primjeni visoke tehnologije.
Sa svojih 63 godine, i sama prvi puta nosim naočale za virtualnu stvarnost i gledam mladu Sidru koja živi svoju svakodnevnicu u izbjegličkom kampu Za’atari. Imam osjećaj da je mogu dotaknuti ako samo pružim ruku. Kada skinem naočale, suze mi teku s lica.
Nemanja, 16, je prilično ravnodušan kada se radi o virtualnoj stvarnosti je već ima takve naočale kod kuće za gledanje horor filmova i animiranih igrica, ali mu je tema izbjeglica relativno nova.
„Vidio sam pet izbjeglica u šatoru u parku (2015. godine u Vukovaru),“ kaže. „Bio sam nekako šokiran. Jako mi je žao, jer nije fer da svi ti ljudi moraju napustiti svoje domove, a, nažalost, ja im ne mogu baš puno pomoći.”
David, 16, još jedan učenik iz Vukovara, vjerojatno je bolje informiran u pogledu izbjeglica od prosječnog mladog Hrvata, ali i on je nešto novo naučio na prikazivanju virtualne stvarnosti.
„Od onoga što sam vidio 2015. godine, i s televizije, imao sam dojam da ima puno izbjeglica,“ kaže. „U stvari, kako sam doznao, samo je oko 800 izbjeglica ovdje ostalo (824 ih je dobilo međunarodnu zaštitu od 2004. godine). Mislim da bi naš sustav mogao primiti više njih, a ljudi u Hrvatskoj bi bili voljni pomoći.“
Ksenija Jovičić, koja predaje pravne predmete, uključujući i ljudska prava, u Ekonomskoj školi, kaže da njezini učenici vjerojatno suosjećaju s izbjeglicama jer gotovo svi u Vukovaru poznaju nekoga tko je bio raseljen tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj (1991.-1995.g.).
„Mi o tome razgovaramo na nastavi. Zainteresirani su jer Vukovar ima vlastito iskustvo, ali definitivno ne znaju dovoljno o izbjeglicama,“ kaže.
Gđa. Jovičić dodaje da je načula neke učenike koji su izlazili iz kina kako govore sljedećoj skupini koja je upravo ulazila da je film „fantastičan“.
„Već su impresionirani i zaista ih se dojmilo. Sada moram nadograditi gradivo na onome što su vidjeli kad planiram sljedeće satove nastave.“
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru