Izbjeglice iz sukoba 1990-ih pronalaze utjehu u svojim novim domovima

U cijeloj Hrvatskoj organiziraju se skromni domjenci povodom useljenja u nove domove izbjeglica iz sukoba 90-ih godina prošlog stoljeća, koji su dobili pristojan i pristupačan smještaj zahvaljujući Regionalnom programu stambenog zbrinjavanja (RSP).

Mnogi od tih izbjeglica su se godinama od prestanka sukoba borili s poteškoćama. Jedna žena iz Bosne i Hercegovine, sada 75-godišnjakinja, koja je izgubila rodbinu u Srebrenici, provela je 22 godine u neizvjesnosti izbjegličkih centara. Druga žena iz Bosne i Hercegovine, koja je imala 16 godina kada je pobjegla u Hrvatsku, tek je sada, u dobi od 42 godine, dobila vlastiti stan.

Samohranoj majci Rusmiri Osmić, nedavno je dodijeljen svijetao, moderan stan u prijestolnici, Zagrebu. „Jedva smo dočekali da se uselimo, provedemo noć i ovdje se probudimo. Za nas je to bio zaista dug put,“ kaže ona.

U Hrvatskoj, država kupuje stanove sredstvima iz programa RSP te ih uz simbolične najamnine iznajmljuje bivšim izbjeglicama. Taj program već godinama podupiru međunarodni donatori — u Hrvatskoj to je prvenstveno SAD, koji je drugi po redu najveći donator programa RSP nakon EU-a. Kad je to bilo moguće, isti program je korišten i za obnovu kuća izbjeglica.

Između listopada 2014. godine i prosinca 2018. godine, u Hrvatskoj su 253 obitelji (601 osoba) dobile pomoć iz RSP-a. Na temelju trenutno preuzetih obveza međunarodnih donatora, RSP će do 2021. godine trajno riješiti stambeno pitanje ukupno 411 obitelji u Hrvatskoj. One će biti stambeno zbrinute i dobiti mogućnost ponovno izgraditi svoje živote u dostojanstvenijim uvjetima.

Cilj je RSP-a pridonijeti naporima hrvatske Vlade u pružanju trajnih i održivih rješenja najranjivijim povratnicima i izbjeglicama. U Hrvatskoj, kao i u ostale tri partnerske zemlje RSP-a – Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji – UNHCR pomaže državnim tijelima u prepoznavanju najpotrebitijih korisnika te u osiguravanju da ponuđena stambena rješenja budu zaista održiva, uključujući i pristup temeljnim pravima i uslugama, poput zdravstvene zaštite, socijalne skrbi i obrazovanja.

Problem je započeo 90-ih godina prošlog stoljeća kada je rat posijao kaos u zemljama koje su nastale nakon raspada bivše Jugoslavije. Tijekom tih četiri godine ratnih sukoba (1991.-1995.) u Hrvatskoj je došlo do prisilnog unutarnjeg raseljavanja više od 500.000 osoba. Tijekom sukoba, oko 250.000 osoba srpske nacionalnosti iz Hrvatske potražilo je zaštitu u susjednim zemljama.

„Život je bio strašno težak. Nisam mogla zaraditi dovoljno za stanarinu i često smo bili gladni. Dobivala sam hranu iz crkve.“

Hrvatska je ukupno izgradila ili obnovila oko 170.000 domova ljudima koji su se vratili nakon završetka sukoba 1995. godine. Hrvatska je pružila i privremenu zaštitu za 400.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine kada je tamo od 1992.-95. godine bjesnio rat.

„Neki od tih ljudi proveli su godine u izbjegličkim centrima, ili u vrlo lošim unajmljenim stanovima,“ kaže Giuseppe Di Caro, UNHCR-ov predstavnik u Zagrebu. „Jedna je osoba čak živjela u kokošinjcu. Nitko se nije pobrinuo za te ranjive ljude. Sustav ih je jednostavno zanemario.“

Rusmira je pobjegla iz Bosne i Hercegovine 1992. godine. Njezino troje djece rođeno je u Zagrebu. Njezin je život bio strašno težak; kratko je vrijeme provela u izbjegličkom centru, a nakon toga u unajmljenom privatnom smještaju ispod svake razine. Svojim je malim primanjima, od čišćenja i prodaje na tržnici, jedva podmirivala račune.

Rusmira plače kada se sjeti svega što je prošla. „Jedan je stan u prizemlju bio toliko vlažan, da je mali dobio bronhitis,“ kaže. „Život je bio strašno težak. Nisam mogla zaraditi dovoljno za stanarinu i često smo bili gladni. Dobivala sam hranu iz crkve.“

Konačno je život krenuo boljim putem. Sada Rusmira ima posao u kantini jedne tvrtke. Za novi stan uz subvencioniranu stanarinu, plaćat će manju najamninu državi nego što je to bio slučaj u privatnom sektoru, pa će tako uštediti više od svoje plaće za djecu.

Istovremeno, u Glini u središnjoj Hrvatskoj, Milan i Ljubica Martinović uživaju u svijetlu u toplini novog stana nakon što su godinama živjeli u trošnoj drvenoj kući.

Milan, bivši radnik u metaloprerađivačkoj industriji, doveo je svoju novu ženu u staru drvenu kuću svog djetinjstva u selu Mali Gradac. Ljuba je sa sobom dovela svoga starog oca, Milana Borovića, koji sada ima 85 godina, da živi s njima.

„Nakon svih tih godina, gotovo sam postala Hrvatica.“

Dok Milana nije bilo, kuća je bila opljačkana. „Kada sam se vratio, nisam pronašao ni žlicu,“ kaže. Vremenske prilike su pridonijele truljenju drvene strukture, a u kući nije bilo ni struju ni tekuće vode.

UNHCR je pomogao obitelji omogućivši im besplatnu pravnu pomoć te su nedavno dobili novi stan putem nacionalnog programa stambenog zbrinjavanja. Sada se Ljuba u miru može posvetiti vezenju, Milan čita na kauču, a Ljubin otac se odmara u vlastitoj spavaćoj sobi, dok ga sa zida promatra ikona Svetog Jurja.

Boro Marić (44) još je jedan pripadnik srpske nacionalnosti koji se vratio svojim korijenima u Hrvatsku. Došao je oživjeti svoje imanje na kojem je odrastao u divljini Velebita.

Tijekom rata, dok je boravio u Srbiji, kuća mu je spaljena do temelja. Boro i njegova žena (iz Bosne i Hercegovine) Sabina (33), ponovno su pokrenuli imanje s nekoliko grla stoke, ali do nedavno nisu tamo mogli živjeti. Umjesto toga, živjeli su u malom unajmljenom stanu u blizini.

Dok je Boro radio u pilani, a njihovo dvoje djece bilo u školi, Sabina bi posvećivala nekoliko sati imanju.

Sada će svo svoje vrijeme moći posvetiti poljoprivredi, jer je, zahvaljujući RSP-u, njihova obiteljska kuća konačno obnovljena. Obitelj se u nju uselila krajem 2018. godine.

Godine 2015., Hrvatska je stambeno zbrinula i bivšu bosansku izbjeglicu Ćamilu Hadžović (75), koja je 22 godine provela u kolektivnim centrima. Sada je udovica, a dobila je kuću uz nisku najamninu u Petrinji, gdje može mirno uživati u starosti sa svojih šest mački.

Ćamila i njezin suprug Ibrahim pobjegli su u Hrvatsku 1992. godine, prije genocida u Srebrenici 1995. godine. „Izbjegli smo od pogubljenja i preživjeli, ali mnogi nisu,“ kaže. „Neki naši rođaci su tamo pokopani.“

Ćamila je završila sama, seleći se iz jednog izbjegličkog centra u drugi. Kuća u Petrinji ponuđena joj je putem RSP-a nakon što je 2014. godine zatvoren posljednji kolektivni centar.

Željela se vratiti u Bosnu, ali tamo nisu postojale stambene mogućnosti. „Nakon svih tih godina, gotovo sam postala Hrvatica.“

„U tih 25 godina primila sam puno pomoći. Prošla sam kroz užase rata, ali i doživjela neočekivanu dobrotu stranih ljudi.“

Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru