©UNHCR/Arijana Kladar Terzić
Kada se Ljilja Sinja probudila 24. veljače 2022., njezin dan trebao je biti ispunjen radošću i obiteljskim okupljanjem. Planirala je pripremiti svojih petero djece za vrtić i školu te organizirati proslavu povodom svog rođendana. No, jutro je donijelo vijesti koje su zauvijek promijenile njezin život. Poruke o ruskom napadu na Ukrajinu i obavijesti od učiteljica da djeca ne dolaze u škole i vrtiće ispunile su taj dan neizvjesnošću i strahom.
„Cijeli dan smo hodali kao zombiji. Nismo znali što da radimo. Trebala mi je obitelj doći na rođendan, ali to smo, naravno, otkazali. Čak je bilo čudno primiti čestitke za rođendan u takvoj situaciji,“ prisjeća se Ljilja početka rata u Ukrajini.
Za njezinu sedmeročlanu obitelj, koja je već bila prošla nekoliko preseljenja, odlazak iz doma u Hersonu bio je iznimno težak. Nekoliko su puta pakirali i raspakirali automobil, slušajući savjete prijatelja kako rat neće dugo trajati. No, razum je prevladao – odlučili su napustiti dom i potražiti sigurnost za svojih četvero djevojčica i sina.
Put u nepoznato
Ljiljina obitelj nije bila posve nova u iskustvu preseljenja. Četiri su godine živjeli u Bosni i Hercegovini, gdje je njezin suprug Igor radio za međunarodnu organizaciju. Tijekom boravka u Prijedoru i Zenici, oboje su dobro naučili hrvatski jezik i stekli mnoga poznanstva. Kad su odlučili napustiti Ukrajinu, prvotni plan bio je vratiti se u Bosnu i Hercegovinu dok se situacija ne smiri.
Na putu prema Bosni, iscrpljeni od dugog putovanja, odlučili su prenoćiti u prihvatnom centru u Osijeku. No, upravo će taj trenutak biti presudan za njihovu budućnost. Kada su Centar za nestalu i zlostavljanu djecu i Hrvatski Crveni križ saznali da među izbjeglicama ima ljudi koji govore hrvatski, zamolili su Ljilju i Igora da pomognu pri otvaranju Info centra za izbjeglice iz Ukrajine.
„Shvatili smo da možemo pomoći, da smo ovdje potrebni,“ kaže Ljilja o odluci da ostanu u Osijeku. Igor je započeo raditi u Info centru, a Ljilja u Dječjem kutku – prostoru gdje su djeca mogla učiti hrvatski i bezbrižno se igrati dok su njihovi roditelji rješavali papirologiju.
Stvaranje sigurnog utočišta u Osijeku
Kroz rad u Dječjem kutku, Ljilja je prepoznala koliko je važno pružiti djeci sigurnost i kontinuitet, osobito nakon stresnog putovanja. Uz pomoć psihologinja koje su pružale psihosocijalnu podršku, prostor je postao svojevrsni most između starog i novog života.
„S djecom su radile i dvije psihologinje koje su im pružale psihosocijanu pomoć, a ja sam imala ulogu prevoditeljice. Za djecu je bilo dobro da se nakon stresnog putovanja mogu bezbrižno igrati u sigurnom okruženju,“ objašnjava Ljilja.
©UNHCR/Arijana Kladar Terzić
©UNHCR/Arijana Kladar Terzić
Kasnije, kada je u sklopu Centra za nestalu i zlostavljanu djecu osnovan Dnevni centar za raseljene osobe iz Ukrajine, Ljilja je preuzela ulogu kulturnog medijatora. Uz jasnu viziju, pomogla je stvoriti prostor u kojem njezini sunarodnjaci pronalaze podršku, informacije i sigurnost.
„Svi koji dolaze imaju isti uplašeni izraz na licu. Ne znaju kome se obratiti, gdje kupiti osnovne stvari. Uvijek ih potičem da što prije nauče jezik jer tada život postaje lakši,“ kaže Ljilja, dodajući kako je i sama prošla sličan šok prilikom prethodnih preseljenja.
Novi dom, nova nada
Za Osijek i Osječane Ljilja ima samo riječi hvale. „Mentalitetom smo jako slični. Osječani su gostoljubivi, baš poput ljudi iz zapadne Ukrajine. Čak su i krajolici slični – ravnica, ljetne vrućine, pšenica, lubenice… Dnjepar smo zamijenili Dravom,“ sa smiješkom dodaje.
Povratak u Ukrajinu za njezinu obitelj zasad je neizvjestan. No, Ljilja je posvećena pružanju podrške svojim sunarodnjacima i olakšavanju njihove integracije u novu zajednicu.
„Najvažnije je da djeca žive u miru. Ne želim da postanu djeca rata. Kao roditelji, naš je zadatak osigurati im mirno i sigurno djetinjstvo,“ zaključuje Ljilja, svjesna da njezina priča nije samo o gubitku doma, već i o nadi u bolje sutra.
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
