Gubitak nade i sve veće siromaštvo tjeraju Sirijce da potraže utočište u Europi

Agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice danas je gubitak nade i zastrašujuće uvjete života navela kao glavne čimbenike koji doprinose nedavnom porastu broja sirijskih izbjeglica iz regije koje traže azil u Europi.

Otprilike četiri milijuna sirijskih izbjeglica u ovom trenutku živi u susjednim zemljama, no zadnjih mjeseci zabilježen je značajan porast broja osoba koje traže utočište u udaljenijim područjima, posebno Europi.

Amin Awad, direktor Ureda UNHCR-a za Bliski Istok i Sjevernu Afriku, rekao je da je glavni razlog gubitak nade da će se moći vratiti kući te sve lošiji životni uvjeti u zemljama u kojima sirijske izbjeglice trenutno žive.

„Izbjeglice su suočene s užasnim životnim uvjetima, kao i ograničenjima koja su pravnim režimima predviđena za izbjeglice u zemljama u kojima žive… Kada ljudi nemaju odgovarajuće sklonište i za život im je na raspolaganju tek 45 centi na dan, naravno da se žele maknuti”, rekao je na briefingu za novinare u Ženevi, dodajući: „Sirijci odlaze iz susjednih zemalja.”

Ukupno su do danas od 2011. godine Sirijci podnijeli gotovo 429.000 zahtjeva za azil u Europi, ali zbog nedostatka prihvatnih objekata u Europi mnogi pridošlice koji su stigli nedavno tek trebaju podnijeti zahtjev.

„Izbjeglice su prisiljene usvojiti negativne strategije za preživljavanje kao što su dječji rad, napuštanje školovanja, prošnja i pristanak na spolne odnose. Trebaju puno više podrške”, rekao je Awad, koji je također Regionalni koordinator za izbjeglice za regiju Sirije.

„To su društva koja pridaju veliku važnost obrazovanju, a sada vide svoju djecu izvan škole.”

Naglasio je da će krizna situacija prestati kada se pronađe rješenje za Siriju i kada regija bude stabilizirana.

„Sirija gori; gradovi su uništeni i zato su ljudi u pokretu, zato smo suočeni s lavinom, s tsunamijem ljudi koji se kreće prema Europi… Sve dok nema rješenja u Siriji i dok se ne poboljšaju uvjeti u susjednim zemljama, ljudi će se kretati”, rekao je na briefingu u sjedištu UN-a u Ženevi.

Na temelju praćenja i procjena, istraživanja, razgovora fokus skupina i svakodnevne interakcije s izbjeglicama u Jordanu, Libanonu, Egiptu i Iraku, UNHCR je utvrdio sedam glavnih čimbenika koji su doveli do posljednjih odljeva ljudi.

To su:

Gubitak nade

Kriza u Siriji ulazi u petu godinu i nema naznaka rješenja na vidiku te mnoge izbjeglice gube nadu. Nesigurna budućnost i žalosni životni uvjeti potpiruju osjećaj očaja i nemoći.

Visoki troškovi života/Sve veće siromaštvo

Izbjeglice u Libanonu navode visoke troškove života kao glavni čimbenik za donošenje odluke o odlasku.

U Egiptu, izbjeglice kažu da postaje sve teže plaćati stanarinu, upravljati visokim stupnjem zaduženosti i zadovoljiti osnovne potrebe. U Jordanu, ljudi koji poznaju nekoga tko je otišao spominju nemogućnost uzdržavanja vlastite obitelji kao glavni razlog.

Kumulativni učinak četiri godine progonstva s ograničenim pristupom zakonitom zaposlenju također se navodi kao razlog. U mnogim slučajevima ušteđevina je davno nestala, obiteljske dragocjenosti su prodane te mnoge izbjeglice u regiji žive u jadnim uvjetima i bore se s plaćanjem stanarine, prehranjivanjem obitelji i pokrivanjem osnovnih životnih potreba.

Ograničene mogućnosti za zapošljavanje

Bez mogućnosti rada, mnoge izbjeglice bore se spojiti kraj s krajem. Nepostojanje mogućnosti za zapošljavanje ili pristup službenom tržištu rada izbjeglice su navele kao problem u Libanonu, Egiptu i Jordanu. Sirijske izbjeglice u Iraku kažu da je velik broj unutarnje raseljenih osoba doveo do veće konkurencije u području zapošljavanja u kurdistanskoj regiji zemlje. U međuvremenu su poslovi na gradilištima u regiji također presušili zbog pada cijena nafte.

Nemogućnost pristupa zakonitom tržištu rada prisiljava izbjeglice, koje su očajne u svojim nastojanjima da prežive, na posao na sivom tržištu čime riskiraju iskorištavanje, rad u nesigurnim uvjetima ili uskraćivanje plaće od strane beskrupuloznih poslodavaca. Ako ih se uhvati u radu na crno, neke su izbjeglice suočene sa sankcijama (na primjer, u Jordanu ih se vraća u kamp). Prema novim propisima u Libanonu, izbjeglice moraju potpisati izjavu da neće raditi kada obnavljaju svoju dozvolu boravka.

Manjak pomoći

Programi pomoći za izbjeglice i zajednice domaćine u regiji obilježeni su kroničnim manjkom financiranja. Postojeći interagencijski regionalni plan za sirijske izbjeglice i stvaranje otpornosti (3RP) za 2015. godinu pokriven je samo u visini od 41%, što znači smanjenje pomoći za hranu za tisuće izbjeglica, a oni koji je dobivaju moraju preživjeti sa samo 0.45-0.50 USD na dan. Mnoge su izbjeglice u Jordanu rekle UNHCR-u da je smanjenje pomoći za hranu WFP-a kap koja je prelila čašu i pomogla im donijeti odluku o napuštanju zemlje. Desetci tisuća ljudi ne dobivaju pomoć u gotovini i sve više tonu u dugove. Ljudi su zbog toga prisiljeni na negativne strategije za preživljavanje (prošnja, dječji rad i sve veće zaduživanje). Izbjeglice u Iraku, Jordanu, Libanonu i Egiptu navode sve manju humanitarnu pomoć kao uzrok nemoći i razlog za daljnje kretanje.

U Jordanu, zbog neodgovarajućeg financiranja izbjeglice gube pristup besplatnoj zdravstvenoj zaštiti. Posljedično, 58,3% odraslih osoba s kroničnim stanjima mora se snalaziti bez lijekova ili zdravstvenih usluga, što predstavlja porast u odnosu na 23% u 2014. godini. Također je došlo do značajnog smanjenja pristupa kurativnoj i preventivnoj zdravstvenoj skrbi.

Prepreke obnovi zakonitog boravka

U Libanonu je zbog novih propisa za sirijske izbjeglice Sirijcima otežan pristup azilu te Sirijci sve češće samo prolaze kroz Libanon na putu do Turske. Izbjeglice u toj zemlji već sada moraju platiti 200 USD na godinu za obnovu vize za boravak. Dužni su potpisati izjavu da neće raditi i moraju predočiti ovjereni ugovor o najmu. Mnoge se izbjeglice boje uhićenja ili pritvora i osjećaju se vrlo ranjivo, jer su im istekle vize za boravak.

U Jordanu, pak, mjera urbane verifikacije koju su tijela vlasti uvela u veljači kako bi osigurala da svi Sirijci koji borave izvan kampova dobiju novu osobnu ispravu za pristup uslugama povećava broj izazova. Trošak izdavanja zdravstvene potvrde, koji predstavlja dio postupka, može biti onemogućavajući.
Slabe mogućnosti obrazovanja

Ograničene mogućnosti obrazovanja navedene su kao problem za izbjeglice u Jordanu, Egiptu, Libanonu i Iraku. Obrazovanje je na visokoj cijeni među Sirijcima koji su kod kuće prije rata imali besplatno i obvezno školovanje. Sve gori uvjeti s kojima su suočene izbjeglice u progonstvu imaju razarajući učinak na obrazovanje izbjeglica. U Jordanu, otprilike 20 posto djece napušta školovanje kako bi pronašlo posao, a u nekim slučajevima djevojčice se prisiljava na ranu udaju. Otprilike 90.000 Sirijaca školske dobi nema formalno obrazovanje, od čega 30.000 ima pristup neformalnom obrazovanju, a ostali u potpunosti zanemaruju školovanje.

U Libanonu, gdje je obrazovanje za Sirijce besplatno i odvija se u dvije smjene, mnoga djeca imaju problema s pohađanjem nastave jer istovremeno rade i uzdržavaju svoje obitelji. Ministarstvo obrazovanja je povećalo broj mjesta za sirijsku djecu za 100% (odnosno 200.000 u školskoj godini 2015./2016.), no ipak 200.000 sirijske djece ove godine neće pohađati školu.

U cijeloj regiji, sirijska mladež nema pristup tercijarnom obrazovanju i gubi nadu u svoju budućnost.

Osjećaj nesigurnosti

Većina prognanih Iračana s kojima je razgovarao UNHCR, a koji su putovali izvan Iraka naveli su da se osjećaju nesigurno u vlastitoj zemlji. Mnogi ljudi iz manjinskih skupina rekli su UNHCR-u da im se migracija čini kao ključ njihove fizičke sigurnosti.

Prikupljene informacije uglavnom se odnose na Sirijce koji žive kao izbjeglice u regiji, ali se preklapaju i s unutarnje raseljenim osobama u Iraku i Siriji.

Autor: Ariane Rummery, Ženeva