©UNHCR/Arijana Kladar Terzić
U ranu zoru u Mariupolju je vladala tišina. Na ulicama se mogao vidjeti tek poneki prolaznik i nekoliko automobila. Potom je usljedila paljba koja se nije utišala sljedećih 20 dana. Bilo je to 24. veljače 2022., dan kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu. Znalo se da će ovaj grad u regiji Donjeck, na obali Azovskog mora, biti od strateškog značaja za Ruse, no, razmjeri i posljedice te invazije, tada se nisu mogli niti zamisliti.
Brojni stanovnici Mariupolja već su u prvim danima rata počeli napuštati grad, ali za one koji su ostali usljedilo je kontiurinano razaranje i patnja. Dok su Rusi sve više stezali obruč oko grada, građani su se našli u potpunoj izolaciji – bez struje, hrane, interneta i humanitarne pomoći. Među njima je bila i Natalia Konovalova, nastavnica tjelesnog odgoja i trenerica stolnog tenisa.
„Živjela sam u zgradi na devetom katu, a s obzirom da grad nema puno skloništa, sklanjali smo se po podrumima i garažama. Mi, stanari s viših katova, tjedan dana smo živjeli u garaži bez struje. Nismo imali ni kruha.“
Nakon više od 20 dana u gradu pod paljbom, kada se napokon otvorio humanitarni koridor, Natalia je s majkom i sinom napustila grad u kojem je provela većinu života, bez saznanja kada će se moći vratiti. Sa sobom je uzela ono što joj je bilo najbitnije – stolnoteniske rekete, laptop i dokumente.
Natalia trenira sa sinom u stolnoteniskom klubu 'Vodovod' u Osijeku. ©UNHCR/Arijana Kladar Terzić
Natalia, njezin sin i Dragan Knežević, predsjednik stolnoteniskog kluba 'Vodovod'. ©UNHCR/Arijana Kladar Terzić
©UNHCR/Arijana Kladar Terzić
„Kada je počeo rat u Ukrajini, sa željom da pomognem bar jednom igraču, ponudio sam ukrajinskom stolnoteniskom savezu besplatni smještaj i treninge. Na kraju ih je došlo sedmero s članovima obitelji,“ rekao je Dragan Knežević, predsjednik stolnoteniskog kluba ‘Vodovod’. Tako su Natalia i njena obitelj stigli u Osijek, grad koji jako dobro pamti ratna vremena i koji je pokazao solidarnost s izbjeglicama iz Ukrajine. „Ljudi u Osijeku su divni. Razumiju me jer su i sami prošli rat i žele pomoći,“ govori Natalia o svojim novim sugrađanima.
Njezin 17-godišnji sin pohađa matematičku gimnaziju u Osijeku i ukrajinsku školu online, a s majkom nekoliko puta tjedno trenira stolni tenis. „Stolni tenis je dobra relaksacija. To je sport s kojim se mogu baviti ljudi svih životnih dobi i prijavljivati se na prvenstva,“ govori Natalia.
Natalijina priča potvrđuje kako sport nadilazi kulturološke razlike i jezične barijere, i otvara brojne mogućnosti sklapanja novih prijateljstava, uključivanja izbjeglica u lokalnu zajednicu, te uvelike pomaže u prevladavanju ratnih trauma. Programi i inicijative UNHCR-a u području sporta koriste se kao sredstvo za jačanje osjećaja pripadnosti pojedinaca, mogućnosti da pokažu svoje vještine u sigurnom okruženju, što im u konačnici može promijeniti život i pozitivno utjecati na mentalno zdravlje.
S legendarnom hrvatskom stolnotenisačicom Brankom Batinić na Svjetskom prvenstvu u Rimu. ©Natalia Konovalova
Na Svjetskom prvenstvu u Rimu 2024. ©Natalia Konovalova
Natalia trenira stolni tenis od 12. godine, a taj sport joj se toliko uvukao pod kožu da gotovo ne prođe ni dan bez treninga. Prošle godine je sudjelovala na Europskom prvenstvu u u Norveškoj, a u srpnju je nastupila na Svjetskom prvenstvu u Rimu. Brojni sportski savezi diljem Europe pružili su pomoć Ukrajincima sa smještajem i treninzima, pa je tako i Europska stolnoteniska federacija pomogla Nataliji sa smještajem na prvenstvima, a osiječki klub ‘Vodovod’ s besplatnim treninzima.
Dok radi u kafiću u Baranji kako bi zaradila za život, Nataliji je nakon osam mjeseci dugog procesa došla obavijest o nostrifikaciji diplome. Već je počela raditi kao sudac na natjecanjima u Hrvatskoj, a sada će moći raditi i kao trenerica stolnog tenisa. Iako već dobro govori hrvatski, ako bi htjela nastaviti raditi kao nastavnica tjelesnog u državnim školama, morat će položiti B2 stupanj hrvatskog jezika.
Spona s minulim danima provedenim u školi u Mariupolju dvoje su bivših učenika koji sada žive i rade u Zagrebu. Često se čuju i uzajamno posjećuju, što jednima i drugima daje podršku i snagu da nastave dalje sa svojim životima. Sa suzama u očima prisjetila se u kakvom je stanju pronašla školu nakon prvih bombardiranja – moderno opremljene školske dvorane pretvorene su u ruševine, učionice uništene, a knjige porazbacane ili pretvorene u pepeo.
„Prijatelji me pitaju kako sam tako puna energije kad sam sve izgubila? Ja sam zahvalna što mi bombe više ne padaju na glavu i što je moja obitelj na sigurnom,“ rekla je uvijek pozitivng duha Natalia.
O povratku u Mariupolj, koji se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom, ne razmišlja. Planira dalje učiti hrvatski jezik, trenirati stolni tenis, skrbiti za svoju obitelj i živjeti „normalan“ život u Hrvatskoj.
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
