Foto: © Eleonora Zaitseva
Kada je prije gotovo 20 godina prvi put došla u Hrvatsku da bi sa suprugom uživala u ljepotama jadranske obale, Eleonora Zaitseva tada nije mogla niti zamisliti da će se 2022. vratiti u našu zemlju kao izbjeglica.
U Kijevu je živjela, kako ona kaže, „normalnim životom“ sve do kobnoga 24. veljače 2022. kada je mirnim ulicama toga grada počeo odjekivati prodoran zvuk sirena za uzbunu i detonacije bombi. Nakon ruskoga napada na Ukrajinu u toj su zemlji zavladali strah i panika, pa su milijuni ljudi odlučili krenuti na put u nepoznato i potražiti sigurno utočište. „Nitko nije vjerovao da će nas napasti. Znali smo da je stanje teško, ali vjerovali smo u diplomatsko rješenje,“ prisjeća se Eleonora.
Eleonora je odolijevala strahu i bila je odlučna da neće napustiti supruga sve do silovitih napada na Kijev u listopadu 2022. Gledajući kako joj se sve ono što je godinama stvarala ruši pred očima, odlučila je potražiti sigurnost negdje drugdje i to potpuno sama te ostaviti iza sebe sve što je dotad poznavala i voljela. Naoružana hrabrošću ušla je u vlak za Lavov, grad u blizini poljske granice, a zatim je nastavila autobusom prema Hrvatskoj.
Otkako je pobjegla od rata u Ukrajini, Eleonora je pronašla sigurno utočište u Hrvatskoj. Foto: ©UNHCR/ Arijana Kladar Terzić
Stigavši u Hrvatsku smjestila se u prihvatni centar za izbjeglice u Vrbovcu, gradu 50 kilometara udaljenom od Zagreba. Donedavno je bila vlasnica frizerskog salona u Kijevu, a danas je izbjeglica u zemlji čiji jezik ne govori. Željela je raditi, a prvo što je morala učiniti bilo je učiti hrvatski. Na Facebooku je oglasila da traži posao i javila joj se vlasnica jednoga frizerskog salona u Zagrebu. „Kad je počeo rat u Ukrajini bila mi je želja pomoći nekomu. Eleonora na početku nije znala hrvatski, ali uspijevale smo se sporazumjeti“, kaže Eleonorina šefica Renata Kranjčević Matić.
„Rad mi odvraća misli od rata.“
„Rad mi odvraća misli od rata“, ističe Eleonora. Posao joj pomaže ne samo u financijskom smislu, nego joj skreće i misli od briga i teških vijesti koje dobiva iz domovine. S Renatom radi više od godinu dana, i to pola radnog vremena. Učenje hrvatskoga i ostali tečajevi oduzimaju joj dosta vremena. Eleonora sada već mnogo bolje govori hrvatski pa se sporazumijeva s klijenticama i pridonosi veselom ozračju u salonu.
U Renati nije pronašla samo dobru šeficu nego i prijateljicu s kojom dijeli smijeh i suze, radost i izazove, a uz nju je upoznala i hrvatske običaje i gastronomiju. „Sada je već doživljavam kao sestru. Izgradile smo prijateljstvo koje će trajati cijeli život. Neopisiv je taj osjećaj kad nekomu omogućiš novi početak“, govori Renata.
Eleonora Zaitseva sa svojom šeficom i kolegicom u frizerskom salonu u Zagrebu. Foto: ©UNHCR/ Arijana Kladar Terzić
Foto: © Eleonora Zaitseva
Eleonora je postala bliska prijateljica s kolegicama iz salona. Foto: ©UNHCR/ Arijana Kladar Terzić
Eleonora volontira u Varaždinskim Toplicama gdje pomaže osobama s invaliditetom iz Ukrajine. Foto: ©UNHCR/ Arijana Kladar Terzić
Unatoč svim izazovima koje je Eleonora morala prebroditi, jedna misao uvijek joj je davala snagu – nada da će se jednog dana ponovno zagrliti sa svojim suprugom. „Katkad sam jako tužna. Mi u Ukrajini to zovemo nakrivaje. Katkad mi dođe da se spakiram i vratim suprugu.“ No, iako je prvih mjeseci stalno sumnjala u svoju odluku i htjela se vratiti kući, Eleonora je u Hrvatskoj stvorila novi život, upoznala prijatelje i osjeća da je Hrvatska njezin novi dom.
„Sve što želim je da rat završi i da ponovno zagrlim svojeg supruga.“
Budućnost je za Eleonoru neizvjesna i nije sigurna što joj nosi. Hoće li se vratiti u Ukrajinu ili će ostati u Hrvatskoj, odluku će donijeti kada za to bude vrijeme. Zasad ima samo iskrene želje: „Sve što želim jest da rat završi i da ponovno zagrlim supruga.”
Uz potporu integracijskih programa UNHCR-a i Isusovačke službe za izbjeglice, Eleonora uči hrvatski jezik i sudjeluje u radionicama psihosocijalne podrške. Kako bi poboljšala svoju šansu na konkurentnome hrvatskom tržištu rada, pokazala je zanimanje za stjecanje novih vještina i kvalifikacija koje nadopunjuju njezin posao frizerke. Upisala je tečaj za kozmetičarke pri Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu te ga je s još devet žena-izbjeglica uspješno završila i dobila certifikat koji joj je sada upisan u radnu knjižicu. Njezina odlučnost je jasna: „Želim proširiti svoje znanje i vještine. Kad usavršim hrvatski voljela bih početi raditi na pola radnog vremena u frizerskom salonu i pola radnog vremena kao kozmetičarka.“
„Želim proširiti svoje znanje i vještine.“
U želji da pomogne svojim sunarodnjacima, Eleonora svaku subotu volontira u Varaždinskim Toplicama. Ondje pruža potporu Ukrajincima s invaliditetom koji su na rehabilitaciji — frizira ih, sudjeluje u razgovorima, karta se s njima ili igra društvene igre.
I dok njezino srce čezne za suprugom u ratom razorenom Kijevu, Eleonora zna da je sada sigurna, okružena ljubavlju i podrškom. Njezino putovanje možda je počelo kao bijeg od rata, ali završilo je kao priča o snazi i nadi koja svijetli i u najmračnijim trenucima.
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
