Bego u Domu za starije u Glini, izgrađenim u sklopu Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja. © UNHCR/Sanjin Kaštelan
Kroz Regionalni program stambenog zbrinjavanja, UNHCR, Agencija UN-a za izbjeglice i partneri promijenili su živote izbjeglica i raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
Kada je Regionalni program stambenog zbrinjavanja (RHP) uspostavljen 2012. godine u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, primarni cilj inicijative bio je osigurati trajna i održiva stambena rješenja za najugroženije izbjeglice i interno raseljene osobe nakon nasilnog raspada bivše Jugoslavije 1990-ih.
Dok se većina raseljenih nakon sukoba uspjela vratiti kući ili pronaći druga trajna rješenja, gotovo pola milijuna ljudi ostalo je raseljeno diljem regije u vrijeme pokretanja RHP-a.
Tijekom više od desetljeća, RHP, partnerstvo između vlada četiriju zemalja, Europske komisije, Razvojne banke Vijeća Europe (CEB), Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), Agencije UN-a za izbjeglice (UNHCR) i donatora predvođenih Europskom unijom (EU), dodijeljeno je više od 11.000 stambenih jedinica za oko 36.000 prisilno raseljenih osoba u pogođenim zemljama. Program je završen u studenom 2023.
Slijede četiri priče ljudi koji su korisnici Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja.
Bego (u sredini) okružen osobljem iz Doma za starije u Glini, izgrađenim u sklopu Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja © UNHCR/Sanjin Kaštelan
Dom za starije u Glini izgrađen je u sklopu Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja. © UNHCR/Sanjin Kaštelan
Bego je u Domu za starije u Glini pronašao stabilno životno okruženje i njegu koja mu je bila potrebna kao osobi s invaliditetom. © UNHCR/Sanjin Kaštelan
Bego u Domu za starije u Glini, izgrađenim u sklopu Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja. © UNHCR/Sanjin Kaštelan
Bego (66) pobjegao je od rata u Bosni i Hercegovini i 1993. je pronašao utočište u Hrvatskoj, da bi gotovo četvrt stoljeća proveo u izazovnim uvjetima izbjegličkih centara, bez odgovarajuće skrbi ili podrške koja mu je bila potrebna kao osobi s invaliditetom.
Bez obitelji i sustava podrške, Bego se našao u situaciji da više ne može živjeti samostalno.
Unatoč poteškoćama, njegov je duh ostao neslomljiv. Tračak nade pojavio se 2018. kada mu je ponuđeno stabilno životno okruženje i podrška u Domu za starije osobe u Glini, obnovljenom uz potporu Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RHP).
Sada su Begini dani ispunjeni jednostavnim zadovoljstvima koji su nekada bili daleki snovi – pristup odgovarajućoj njezi i zdravstvenom sustavu, svakodnevni topli obroci i druženja s kolegama u domu.
“Smještaj osiguran kroz Regionalni program stambenog zbrinjavanja nudi pristup uslugama podrške prilagođenim mojim potrebama, omogućujući mi da živim udobno i pouzdano. Pristup takvoj pomoći bio je neprocjenjiv u ponovnom uspostavljanju mog općeg blagostanja”, kaže Bego.
„Ovaj program mi život znači. Ne samo da mi je spasio život, već je i duboko utjecao na kvalitetu mog života. Pružajući mi siguran dom, dao mi je priliku da dostojanstveno živim ono što mi je ostalo od života.”
Ljubinka i njezin sin ispred kuće koja im je omogućena kroz Regionalni program stambenog zbrinjavanja. © UNHCR/Imre Szabo
U ljeto 1995. godine, Ljubinka, tada dvadesetpetogodišnjakinja, njen jednogodišnji sin i nekoliko prijatelja uspjeli su pobjeći iz grada tek nekoliko sati prije nego je ratni vihor zahvatio njihov rodni kraj. Nakon nekoliko dana provedenih u bijegu, Ljubinka se uspjela naći sa svojim suprugom i roditeljima u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Kako su tjedni prolazili, obitelj je shvatila da se neće moći vratiti svojoj rodnoj kući. Ljubinka i njena obitelj utočište su pronašli kod rođaka u predgrađu Beograda.
„Taj period [naših života] je bio veoma težak i stresan. Bili smo u novoj sredini; sve je djelovalo zastrašujuće u prvi mah. Nisam ni sanjala da ću ikada napustiti svoj rodni grad”, prisjeća se Ljubinka.
Njen suprug je dobio stalni posao u Novim Banovcima 2001., što im je omogućilo da iznajme stan u suterenu jedne zgrade u tom naselju pored Dunava, 20 kilometara od Beograda. „Tu smo živjeli sljedećih 20 godina. Iako smo štedjeli svaki dinar, nismo imali novca da iznajmimo bolji stan.”
„Mještani su nas lijepo prihvatili i polako smo počeli graditi novi život. Tada nam se rodio dugo željeni, drugi sin David”, kaže Ljubinka. On sada ide u šesti razred u obližnjoj osnovnoj školi. Voli francuski i igra nogomet. 2016. godine, Ljubinka je dobila kredit od banke i kupila pet hektara zemlje na rubnom dijelu svog doma u Srbiji. Kada je vlada Srbije objavila poziv za stambena rešenja u okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RHP), Ljubinka i njen muž prikupili su potrebnu dokumentaciju i prijavili se za montažnu kuću – jedno od ponuđenih rešenja.
„Izbor korisnika RHP-a je trajao dugo, ali mi smo bili strpljivi. Bili smo presretni kada smo ugledali svoje prezime na finalnoj listi korisnika. Gradnja je tekla brzo i mi smo se uselili u svoj novi dom početkom 2022. godine”, kaže Ljubinka s osmjehom na licu.
„Ova kuća je sve što sam mogla poželjeti. Imam čak i vrt u koji sam zasadila cvijeće. Ovo je moja oaza, mjesto gdje sam sretna i spokojna.”
U kuću koja joj je omogućena kroz Regionalni program stambenog zbrinjavanja, Senka se uselila 2023. © UNHCR/I. Sljivancanin
Senka (68) je vječna optimistica koja je sada u mirovini i živi u Baru, primorskom gradu na jugu Crne Gore. Iz Hrvatske je sa suprugom i dvoje djece pobjegla 1995. godine – prvo u Srbiju, a godinu dana kasnije u Crnu Goru.
Prisjeća se izazovnog puta u pronalasku novog mjesta koje će zvati domom i stana u kojem su ona i njezina obitelj tada živjeli, a koji je bio neprikladan. I sad me boli kad se sjetim svoje djece koja su dolazila iz škole u našu trošnu kuću i pričala mi priče kako su njihovi vršnjaci živjeli u lijepim, ugodnim kućama ili stanovima”, kaže Senka.
Međutim, 2022. godine stvarnost Senke i njezine obitelji potpuno se promijenila kada je počela gradnja njihove kuće u okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RHP). Sljedeće godine dobila je ključeve svoje nove kuće.
“Ne mogu izraziti svoju zahvalnost i sreću svim ljudima koji su nam pomogli da dobijemo novi dom. Bilo je to gotovo ostvarenje sna, bajka iz stvarnog života. Moja obitelj i ja imamo krov nad glavom, ovdje u ovom primorskom gradu. Umjesto straha i neizvjesnosti, svako jutro kad se probudim osjećam svježi morski povjetarac.”
Danas s entuzijazmom dočekuje goste da im pokaže svoju novu kuću i dijeli svoje planove za uređenje interijera. Senka se veseli i dobivanju crnogorskog državljanstva.
Nedugo nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, Anes je zajedno s bratom i majkom napustio obiteljsku kuću u mjestu Trnovo u srednjoj Bosni.
Obitelj se prvo sklonila u stan svoje tete u blizini, gdje su u jednom trenutku bili među 18 drugih ljudi koji su dijelili vrlo mali prostor.
Između 1992. i 2008. Anes se selio više od 15 puta, uglavnom živeći u unajmljenim stanovima ili trošnim kućama, od kojih su neke napustili drugi ljudi koji su pobjegli od nasilja u bivšoj Jugoslaviji. Kad god bi se vlasnik stana ili kuće vratio u svoju nekretninu, morao bi se iseliti.
Danas pedesetogodišnjak Anes ima svoju obitelj – suprugu Selmu i dvoje djece, 14-godišnju kćer i 11-godišnjeg sina. Obitelj je godinama živjela u stalnoj neizvjesnosti ne znajući kada bi se mogli preseliti.
Anes je 2016. godine odlučio uzeti sudbinu u svoje ruke, te se obratio Pravobranitelju za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, tvrdeći da su ljudska prava njegove obitelji povrijeđena s obzirom na nepodnošljive uvjete u kojima su morali živjeti nakon sukoba.
Ured Pravobranitelja je proučio njegov slučaj i odmah intervenirao u njegovu korist kod lokalnih vlasti. Kao rezultat toga, grad Ilidža na periferiji Sarajeva obavijestio ga je da će zahvaljujući sredstvima osiguranim iz Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RHP), biti izgrađena stambena zgrada za ljude koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove tijekom rata devedesetih, te da će možda imati priliku sam sebi osigurati stan. “Bio sam najsretniji čovjek na svijetu onoga dana kad smo se moja obitelj i ja uselili u naš potpuno novi stan 2018.”, rekao je Anes.
Za Anesa i njegovu obitelj život je još uvijek pun izazova. Njegova kći Sara dobila je encefalitis i pohađa specijalnu odgojnu ustanovu u Sarajevu gdje je Anes svakodnevno vozi. U međuvremenu radi na gradilištu, a obitelj jedva spaja kraj s krajem.
Ipak, Anes kaže da je konačno zadovoljan svojim domom.
“Cijeli sam život proveo seleći se s jednog mjesta na drugo… konačno, živimo u svoja četiri zida, ne strahujući da će se netko jednog dana pojaviti i reći nam da odemo. Možemo mirno spavati.”
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
