Hanaa, izbjeglica iz Sirije, gleda mural koji prikazuje iscrpljene figure opterećene teškim teretom kako gaze po sumornom krajoliku. “Upravo je takav osjećaj”, kaže ona, “kada morate krenuti dalje i pronaći zemlju u kojoj možete biti sigurni.”
“Zagreb je uz izbjeglice” poruka je murala koji je na bočnoj strani kuće u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti oslikao street umjetnik Boris Bare. Mural je zajednički projekt glavnog grada Hrvatske, UNHCR-a i Festivala tolerancije (FOT) za promicanje zagrebačke kulture dobrodošlice.
Festival tolerancije je dugogodišnji partner UNHCR-a. Mural je velika javna intervencija u središtu grada, rekla je Nika Bobić, voditeljica razvoja kulturnih djelatnosti i međunarodne suradnje na festivalu. “Šalje poruku dobrodošlice izbjeglicama i dobar je način da se privuče pozornost ljudi.”
FOT organizira renomirani godišnji filmski festival koji se prethodnih godina održavao u proljeće. Ovogodišnji festival održat će se u jesen. Ali nije bilo potrebe čekati s muralom, koji je bio spreman za otkrivanje na svečanosti 10. ožujka.
Govoreći na svečanosti, dogradonačelnik Luka Korlaet je rekao: “Zagreb je otvoren grad i želimo da se svi ljudi ovdje osjećaju sigurno i dobrodošlo.” Otkrivanju su se pridružile i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević te zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić.
Predstavnica UNHCR-a u Hrvatskoj, Anna Rich, zahvalila je Zagrepčanima što su ugostili izbjeglice “bilo iz Afganistana, Ukrajine i učinili sve za njihovo uključivanje”. Odala je priznanje gradskim vlastima za njihovo “liderstvo u odgovoru na specifične potrebe izbjeglica i tražitelja azila”.
“Ovaj mural slavi kreativnost, snagu i otpornost izbjeglica, kao i nadu koju izbjeglice nose sa sobom da će pronaći dom u kojem mogu ponovno izgraditi svoje živote u sigurnosti i dostojanstvu”, rekla je.
Zagreb je dom najveće i najraznolikije izbjegličke populacije u Hrvatskoj. U siječnju 2022. donijela je akcijski plan za integraciju izbjeglica koji je proširen na izbjeglice iz Ukrajine pod privremenom zaštitom. Zagrebački integracijski plan prvi je takve vrste u Hrvatskoj. Podržava brojne udruge koje pomažu izbjeglicama u prevođenju, satovima hrvatskog jezika, edukativnim radionicama i drugim uslugama. Mural je primjer mjere podizavanja svijesti među građanima.
Ako bolje pogledate mural, možete vidjeti da su teški tereti poput stijena koje figure nose zapravo slova koja ispisuju “Nada”.
“Težak je put izbjeglica i oni na svojim leđima nose sve što imaju, pa sam zamislio da umjesto svojih torbi nose teške riječi ‘nade’”, rekao je umjetnik Boris Bare. “Nadu u bolje sutra je teško pronaći u normalnom životu, a kamoli u njihovim situacijama.”
Boris je rođen u Osijeku, gradu koji je stradao tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. “Morao sam bježati zbog rata pa sam i sam bio izbjeglica i ta teška tema nije mi bila neshvatljiva”, rekao je. “Sretan sam i počašćen ako sam oslikavanjem ovog murala mogao na bilo koji način pomoći.”
Boris je prvu skicu napravio u zračnoj luci u Pragu, gdje je čekao let nakon što je sudjelovao u oslikavanju zida Johna Lennona s 28 umjetnika iz cijele Europe. “Zagrebački mural rađen je u surovim, hladnim i lošim uvjetima”, rekao je. “Mural sam slikao sam, ali sam imao pomoć kolege da pripremim zid, jer je bio u lošem stanju nakon potresa u Zagrebu (2020.).”
Hanaa, 25, pozvana je na ceremoniju otkrivanja i impresionirana je muralom. “Prekrasno je”, kaže ona. “Nije baš kao moje iskustvo, ali je kao iskustvo mnogih izbjeglica.”
Hanaa već šest godina živi u Hrvatskoj s majkom Sawsan, sestrom Ayom (21) i bratom Subhijem (17). Pobjegli su iz grada Deir ez-Zor na istoku Sirije i proveli godinu dana živeći u Grčkoj prije nego što su dobili mjesta u Hrvatska pod planom EU-a za relokaciju.
Obitelj je zapravo bilau širem sastavu i majka Sawsan se nadala započeti novi život sa svojim bratom i sestrom. “Ali moj stric je otišao u Austriju, a moja teta u Švedsku i bili smo razdvojeni”, kaže Hanaa.
Sada je sretna u Zagrebu, a Hrvate opisuje kao “ljupke i tople”, no prve godine nakon odlaska iz Sirije ipak su bile vrlo teške. “Nije nimalo lako biti izbjeglica”, kaže ona. “Mislim da je to najteža stvar koju možete učiniti u životu.”
Osim opasnog pomorskog prijelaza od Turske do Grčke, kada obitelj nije znala “hoćemo li preživjeti, hoćemo li umrijeti?”, neizbježne su nedaće i razočaranja koja dolaze s prisilnim raseljevanjem.
Hanaa, koja je tek završila srednju školu kad je napustila Siriju, sanjala je da ode na sveučilište i postane novinarka. Umjesto toga, ona i Aya su zahvalne što rade u Zagrebu dok Subhi studira krajobrazno vrtlarstvo. Obitelj iznajmljuje stan u Zagrebu, a Hanaa je ponosna što skrbi za obitelj.
Hanaa je optimistična da bi se nade obitelji ipak mogle donekle ispuniti. Sawsan bi jednoga dana mogla posjetiti svog brata i sestru u Europi, a Hanaa bi kasnije mogla nastaviti svoje obrazovanje online. “Ali nade se ne ostvaruje odmah”, kaže ona. “Posebno kada ste izbjeglica, za nadu je potrebno vrijeme.”
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
