Šestero hrvatskih umjetnika na nov je način pristupilo temi izbjeglištva okrećući se od realističnih, novinarskih portreta prema inovativnijim načinima dočaravanja iskustva raseljevanja i potrage za domom.
Njihove statične i pokretne intervencije postavljene su na jumbo-plakatima i u javnom prijevozu diljem Hrvatske u sklopu 16. Festivala tolerancije, u povodu Svjetskog dana izbjeglica koji UNHCR obilježava od 2001. godine.
„Namjerno smo odstupili od novinarskog pristupa jer su ljudi preopterećeni i ne reagiraju više na to“, rekla je organizatorica izložbe Ivana Meštrov.
„Tražili smo suptilnije, simbolične slike kako bismo dali nov vizualni impuls.“
Izbjeglice iz Ukrajine bile su na vrhu vijesti ove godine, ali UNHCR-ova poruka za 2022. je da sve izbjeglice imaju pravo tražiti azil, „tko god da su, odakle god da dolaze, kad god su prisiljene pobjeći“. Rekordnih 100 milijuna ljudi sada je raseljeno diljem svijeta.
UNHCR i njegov partner, Festival, zajednički su organizirali izložbu „Svaka osoba ima pravo tražiti zaštitu“ radi poticanja društvenog dijaloga o pravima izbjeglica i doprinosu koji mogu dati državama domaćinima.
„Uz pomoć gostoljubivih zajednica, izbjeglice mogu ponovno izgraditi svoje živote i napredovati“, rekla je Anna Rich, predstavnica UNHCR-a u Hrvatskoj. „Izbjeglice donose svoje kulture, svoja jedinstvena iskustva i nadu u bolju budućnost – sve to čini svaku zajednicu jačom, raznolikijom i inkluzivnijom.“
Organizatori festivala obratili su se domaćim umjetnicima specijaliziranima za društvenu tematiku i na kraju odabrali šest, čije su slike prikazane na jumbo-plakatima i plakatima u javnom prijevozu u gradovima Dubrovniku, Karlovcu, Osijeku, Rijeci, Šibeniku, Splitu, Zadru i Zagrebu.
„U 21. stoljeću naša je društvena odgovornost pružiti priliku za život u miru, u društvu koje prihvaća kad god je to moguće“, rekla je Nataša Popović, direktorica Festivala. „Vjerujem da ćemo u suradnji s lokalnim umjetnicima i zahvaljujući njihovim nevjerojatnim radovima uspjeti potaknuti empatiju, razumijevanje i otvorenost u javnosti.“
Izbjeglice i migranti pojavljuju se u pet od 41 filma na Festivalu, a za tri će filma biti održana javna rasprava. Ali jumbo-plakati i plakati u javnom prijevozu vjerojatno će doprijeti do najšire publike. Dva umjetnička rada bit će prikazana i kao kratki videi u modernim tramvajima opremljenima digitalnom tehnologijom.
Neki od ovih najmodernijih tramvaja nalaze se u luci grada Rijeke. U povodu obilježavanja Svjetskog dana izbjeglica riječki gradonačelnik Marko Filipović je rekao: „Rijeka je uvijek bila otvoren grad, a danas opet ponosno stojimo uz izbjeglice.“
Riječka umjetnica Milijana Babić, koja je boravila i u Južnoj Africi, gledatelju nudi namjerno grubu skicu lutalice s naprtnjačom kako bi izrazila brigu za sve putnike. Splićanka Neli Ružić, oslanjajući se na vrijeme provedeno u Meksiku, aranžiranjem kamenja i konca sugerira pokušaj raseljenih osoba da pronađe osobni prostor, ma koliko krhak, i obilježi ga.
Luka Duplačić, član splitskog ekološkog umjetničkog kolektiva, predstavlja delikatno iscrtano ljudsko lice koje se stapa s prirodom „To je univerzalna slika koja prikazuje stanje refleksije, čak i melankolije“, komentirala je Meštrov, organizatorica izložbe.
U jednom od videa Tonka Maleković je poezijom o pokretu popratila sliku globusa koji se vrti: „Upoznala sam ljude bez jasnih granica, ljude kakve prije nisam poznavala i kakva sam i sama postala…“
U kolažu figura izbjeglica koje plutaju na splavi Hrvat meksičkog podrijetla Eric del Castilla aludira na poznatu sliku „Splav Meduze“ iz 18. i 19. stoljeća francuskog slikara Théodorea Géricaulta. „U Ericovoj slici mala djevojčica gleda van i pokazuje na nas“, rekla je Ivana. „To je snažna slika preživljavanja.“
Renata Poljak, poznata zagrebačka umjetnica, pridonosi slici žene u dugoj crnoj haljini na plaži – dio serije kolaža pod nazivom Partenza (talijanski za odlazak).
Rekla je da je dirnuta nevoljom Afrikanaca koji pokušavaju prijeći u Italiju za koje je „Mediteran postao groblje“.
„Ali nisam željela imati dokumentaran pristup. To je ono što novinari rade.”
Umjesto toga zadubila se u vlastitu obiteljsku povijest kako bi ispričala priču o svojem pradjedu koji je zbog gladi na otocima napustio Hrvatsku i otišao raditi kao poljoprivredni radnik u Čile. Njezina ga je prabaka s nadom čekala u Hrvatskoj, no on je umro u dalekoj Patagoniji.
„Htjela sam pokazati da smo svi u istoj situaciji“, rekla je Renata misleći na siromašne iz prošlosti i današnje izbjeglice. „Možda će ovaj poetičniji tretman teme natjerati ljude na razmišljanje.“
Većina izbjeglica u Hrvatskoj tek treba vidjeti izložbu, ali Samaneh, 41, iz Irana ipak ju je vidjela prije otvaranja. Stojeći pokraj Ericova kolaža izbjeglica na splavi, kazala je: „To je tužno kao i naši životi na putu prema Europi. Fizički bol nestaje, ali emocionalna bol je uvijek s izbjeglicama. Izbjeglice nisu samo pokisle na kiši, oni su osjetili kišu.“
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru