Rania and Rawan, Jordan, sirijske izbjeglice u kampu Azraq
Na Svjetski dan izbjeglica slavimo ljudski duh i hrabrosti milijuna ljudi koji, unatoč raseljavanju i gubicima, neumorno nastoje poboljšati svoje živote i živote svojih obitelji i zajednica.
Ipak, ove godine ponovno se podsjećamo I na posao koji je tek pred nama jer svjetski čelnici i dalje nisu u stanju ili ne žele riješiti sukobe. Mi u UNHCR-u nedavno smo objavili naizgled nezamislivo: 100 milijuna ljudi danas je prisiljeno napustiti svoje domove. Rat u Ukrajini, kao i nove ili stalne izvanredne situacije na mjestima kao što su Etiopija, Burkina Faso, Mjanmar, Nigerija, Afganistan i Demokratska Republika Kongo, pridonijeli su ovoj zapanjujućoj brojci.
Nedostatak rješenja je sve očitiji jer je više ljudi prisiljeno na bijeg nego što se može vratiti kući, preseliti u treću zemlju ili se u potpunosti integrirati u zemlji u kojoj su tražili sigurnost. Drugim riječima, prisilno raseljavanje nadmašuje rješenja za ljude prisiljene na bijeg.
Ali ne mora biti tako.
Svjetski vođe mogu zajedno raditi na postizanju mira i rješavanju problema prisilno raseljenih ljudi iznalaženjem trajnih i humanih rješenja. Obala Bjelokosti, na primjer, gdje trenutno slavim Svjetski dan izbjeglica, izašla je iz teškog sukoba koji je doveo do prisiliog raseljavanja stotina tisuća ljudi. Više od 310.000 izbjeglica – ili 96 posto raseljenih – dobrovoljno se vratilo kući u posljednjem desetljeću. Radeći zajedno, zemlje regije preuzele su na sebe integraciju onih koji su odlučili ostati, regulirajući njihov boravak u novim domovima i zajednicama.
Povratak kući, ili trajna izgradnja života u novom okruženju, pruža osjećaj sigurnosti koji mijenja život onima koji su u životu morali napustiti sve. Elodie se vratila iz Liberije sa sestrama u njihovo selo, Bably Vaya, 2020. godine. Bespovratnim sredstvima UNHCR-a otvorile su salon, koji su nazvali Sehatizi. Objasnila je da ime njihovog salona znači “vrijeme patnje je prošlo”, što ukazuje na kraj izbjeglištva i obnovu njihovih života po povratku kući.
Elodiena priča – i priča stotina tisuća drugih – ilustrira koja su rješenja moguća za izbjeglice i druge prisilno raseljene osobe kada se postigne mir i zemlje rade zajedno. Tragično, to je također rijedak primjer.
Zato danas, na Svjetski dan izbjeglica, pozivam države da se ugledaju na zemlje poput Obale Bjelokosti, koje prepoznaju da je zaustavljanje rata i sukoba najbolji – i jedini – protuotrov za prisilno raseljavanje. Svijet ima izbor: ili se okupiti kako bi preokrenuli trend proganjanja, nasilja i rata ili prihvatiti da će nasljeđe 21. stoljeća biti kontinuirano prisilno raseljavanje. Svi znamo koja je ispravna – i pametna – stvar za učiniti.
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
