No Odai iz Sirije otkriva da iskustvo bijega iz ratne zone ima i svoju mračnu stranu
Igor je jedan od četvero bivših i sadašnjih izbjeglica, od kojih je dvoje iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata i još dvoje iz Sirije, protagonista kratkog filma "Mi" koji su UNHCR i Festival tolerancije prikazali povodom Svjetskog dana izbjeglica @Festival tolerancije
Sirijski izbjeglica koji je došao u Europu nakon pogibeljnog putovanja jedno je od lica ovogodišnjeg Festivala tolerancije u Hrvatskoj. Naime, naočito lice mladog Odaja Ajama uvećano je na dimenzije 20 m x 8 m i prikazano na zidinama Staroga grada Dubovca.
„Nisam to očekivao (slavu); predivan je to osjećaj”, kaže Odai (29), koji je podrijetlom iz sirijskoga grada Idliba. „No ovdje nije riječ samo o mojem licu, nego općenito o izbjeglicama i načinu na koji nas ljudi doživljavaju. Iz osobnog iskustva mogu reći da mnogo ljudi u Hrvatskoj ne zna ništa o izbjeglicama, našim putovanjima ni zemljama iz kojih dolazimo.”
„Nisam to očekivao (slavu); predivan je to osjećaj”.
Odai je jedan od četvero bivših i sadašnjih izbjeglica, od kojih je dvoje iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata i još dvoje iz Sirije, a svi su protagonisti kratkog filma naslova Mi.
Nagrađivani redatelj Jure Pavlović (36) objašnjava da je htio „povezati iskustva izbjeglica iz prošlosti sa sadašnjima. Nažalost, proživjeli smo mnogo ratova u Hrvatskoj i na Balkanu.”
Mi je tek jedan od 51 kratkih i dugometražnih filmova koji će biti prikazani na 15. Festivalu tolerancije, koji se ponovno vraća nakon uvođenja epidemioloških mjera. Lokacija je fantastična. Deset dana (1. – 10. srpnja) svakog će se dana prikazivati tri dugometražna i nekoliko kratkih filmova na ekranima postavljenima uz jezero Bundek u Zagrebu.
„Lokacije na otvorenome omogućuju nam održavanje razmaka i dovoljno prostora između sjedala”, kaže Hrvoje Pukšec, voditelj filmskih programa Festivala tolerancije, koji je partner UNHCR-a. „Cijeli Festival ispunjen je filmovima te očekujemo tisuće redovitih posjetitelja.”
U sjećanje na pokretača festivala Branka Lustiga, holivudskog producenta i preživjelog iz Auschwitza, koji je preminuo 2019., ovogodišnji Festival otvorit će i zatvoriti filmovi o holokaustu i genocidu u Srebrenici. No ostali filmovi lakše su tematike, poput nogometa, a mnogi su o izbjeglicama.
Stari grad Dubovac u Karlovcu, koji je odnedavno postao jedna od glavnih točaka izbjegličke rute, druga je lokacija na kojoj je film Mi imao premijeru na Svjetski dan izbjeglica, 20. lipnja, a nastavit će se prikazivati u tijeku Festivala.
Napominjući da je broj izbjeglica diljem svijeta narastao na rekordnih 82,4 milijuna, Anna Rich, predstavnica UNHCR-a u Hrvatskoj, rekla je tom prigodom: „To nije tek puka statistika. To je broj djece, žena i muškaraca. Iza svake brojke stoji ljudsko lice. Na Svjetski dan izbjeglica slavimo njihovu snagu i hrabrost.”
Tvrđava Dubovac iz 16. stoljeća nalazi se na najužoj točki Hrvatske, odakle se pruža pogled na susjedne zemlje Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Smještena na raskrižju prometnih puteva, kroz povijest je svjedočila bijegu i dolasku mnogih ljudi u potrazi za sigurnošću. Grad Karlovac danas je dom skupine sirijskih izbjeglica preseljenih iz Turske.
Odai i Hanna, druga sirijska izbjeglica koja se pojavljuje u filmu Mi, možda su prošli pokraj dvorca dok su se pješice prolazili Balkanom 2015. a da toga nisu bili ni svjesni. „Imam mnogo uspomena”, kaže Odai. „Neke se odnose na zanimljivu i vrlo opasnu avanturu. A druge najradije zaboravim.”
„Imam mnogo uspomena. Neke se odnose na zanimljivu i vrlo opasnu avanturu. A druge najradije zaboravim.”
Ovih četvero nekadašnjih izbjeglica iz filma Mi, iako su se u međuvremenu uspjeli oporaviti, povezuju odjeci njihova traumatičnog iskustva. Redatelj Jure doveo je svaku izbjeglicu pred ekran i snimao izraze njihovih lica dok su na vijestima gledali snimke ratnih zona u kojima su se nalazili.
Jakša, rođen 1926., odvraća pogled od prizora šatora u kampu El Shatt u pustinji Sinaj, gdje su ga saveznici ranjenoga evakuirali kao 19-godišnjaka dok su nacisti prodirali u njegovu rodnu Dalmaciju. Poslije se Jakša bavio građevinarstvom i obnašao funkciju gradonačelnika Splita.
Glumac Igor gleda fotografije djece u jednoj njemačkoj školi koja su, poput njega, evakuirana iz Vukovara u tijeku sukoba 1991. Hanna gleda slike gumenog čamca na moru između Turske i Grčke te cesta koje prolaze Balkanom.
Odai razmišlja o slikama koje prikazuju redove za pranje robe u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu, gdje je proveo nekoliko mjeseci nakon što je vraćen u Hrvatsku iz Austrije u skladu s Dablinskom uredbom. Doima se smirenim. „Jednostavno je prirodno svoj”, kaže redatelj.
No ispod površine Odai proživljava stres zbog beskonačnog čekanja i neočekivanih zahtjeva putovanja na koje se otisnuo sam, ostavivši za sobom obitelj na Bliskom istoku. „Suočavanje sa strahom”, kaže, „bez mogućnosti izbora, nakon čega ste prisiljeni u trenu donijeti odluku o tome da li otići ili ne?”
Odai tvrdi da je trenutačno „80 posto dobro.” Živi kao podstanar u Zagrebu i radi u sushi-restoranu. Voli li to? „Da, volim to; moram, inače bi mi život bio pakao”, kaže. No prava je istina da je mnogo toga izgubio napuštanjem Sirije.
Kod kuće ga je nekoliko ispita dijelilo od diplome iz arheologije. „Posjetio sam sva nalazišta”, kaže i domeće da su neka oštećena u ratu. „Oštećen je ulaz u alepsku tvrđavu.”
U Hrvatskoj bi morao ispočetka studirati arheologiju, što baš i nije vjerojatno. Umjesto toga, upisao je tečaj web-dizajna i optimistično gleda prema budućnosti.
Iz Zagreba na internetu gleda prikazivanje svojeg filma u Starom gradu Dubovcu. Posve je prikladno da te drevne zidine osvjetljuje baš lice arheologa. Tko zna? Možda će upravo iskustvo snimanja filma pomoći Odaiju da napreduje u svojoj novoj karijeri.
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru
