Zahvaljujući poznavanju arapskoga i dugogodišnjem životu u Hrvatskoj, Mazen Al Ahmed iz Sirije sada je u mogućnosti pomoći izbjeglicama koji dolaze nakon 2015. godine
Mazenu ovih dana najveće zadovoljstvo pričinjava spajanje izbjegličkih obitelji. Ovaj sirijski par nije svoju kćer vidio šest godina te po prvi puta sada u Zagrebu vide svoje unuke. Foto: M. Mihaljević/UNHCR
Izbjeglice u Hrvatskoj znaju da se za pomoć, ako im ona zatreba, uvijek mogu obratiti Mazenu Al Ahmedu. Taj 54-godišnji Sirijac, koji u Zagrebu živi od 1980-ih, pomogao je velikom broju ljudi koji su nedavno stigli iz ratom pogođenih područja Bliskog istoka, traumatizirani i očajni u potrazi za domom gdje će se osjećati sigurno.
„Može se reći da sam im ja neka vrsta mosta“, rekao je Mazen u Centru za kulturu dijaloga, gdje radi kao prevoditelj i kulturni medijator.
Mazen je u Zagreb stigao na studij medicine u vrijeme kad je Hrvatska još bila dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a Sirija država partner u Pokretu nesvrstanih. Nikad se nije bavio medicinom, nego je s braćom pokrenuo privatni prijevoznički posao. Oženio se Hrvaticom s kojom ima tri sina i kćer.
Mazen već dugo Zagreb smatra svojim domom, ali ostao je u kontaktu s obitelji i prijateljima u svom rodnom Azazu, mjestu u blizini Alepa. Izdaleka je promatrao žestoke sukobe koji su se tamo događali te je bio dobro upoznat s time kako rat u Siriji utječe na ljude u toj zemlji.
„Kada su izbjeglice u rujnu 2015. počeli pristizati u Hrvatsku, morao sam pomoći“, kaže. „Govorim arapski i imam kontakte u Hrvatskoj pa sam znao da mogu biti od koristi.“
Izbjeglice koje dolaze u Hrvatsku često iznenadi Sirijac koji živi ovdje.
Najprije je volontirao na Zagrebačkom velesajmu, gdje su dolazile izbjeglice, a poslije se s Hrvatskim Crvenim križem uputio na granicu sa Srbijom kako bi pomogao s prevođenjem i posredovao između različitih kultura.
„Nije bila stvar samo u jeziku“, kaže. „Ljudi su dolazili u posve novo okružje. Trebao im je pristup hrani, liječnicima… Bez pomoći, trudnice bi bile u osjetljivoj situaciji.“
Dok je pomagao na granici, Mazen je živio u istim uvjetima kao i izbjeglice. Na početku, u relativno toplom rujnu, spavao je ponekad i na polju na otvorenome, a kako je postajalo sve hladnije, premjestili su se u šatore. No Mazen se nije stigao naspavati. Njegova pomoć je bila vrlo tražena i uspio bi odspavati tek nekoliko sati svake noći. „Tolikim je ljudima bila potrebna pomoć, a ja nisam mogao nikoga odbiti“, kaže.
Ubrzo su se otvorili i prihvatni centri u Opatovcu i Slavonskom Brodu. Mazen je nastavio volontirati za Hrvatski Crveni križ sve dok ga profesionalno nisu angažirale druge organizacije, uključujući UNICEF, Udrugu za psihološku pomoć i Isusovačku službu za izbjeglice. Njegov drugi sin Nuri (28 godina), tada je studirao geologiju i naftno inženjerstvo, a vikendima pomagao ocu.
Mazen je vidio mnogo dramatičnih situacija i čuo mnoga strašna svjedočanstva. No do kraja života zapamtit će poziv koji ga je probudio u pet sati jednoga siječanjskog jutra 2016. godine. Nazvao ga je njegov nećak Ahmed i rekao da se nalazi na brodu koji tone u Egejskome moru. Na brodu su bile još 84 osobe. Preko telefona Mazen je čuo vrištanje žena i plač djece.
„Brod je tonuo. Borili su se da spase vlastite živote“, kaže.
Mazen je odjurio kolegici, Nevenki Lukin Miletić iz UNHCR-a. „Sledila sam se“, kaže. „Nisam znala što učiniti.“
No pribrala se dovoljno da na internetu pronađe broj turske Obalne straže i uputi poziv koji će spasiti 84 života. Budući da je Ahmed isključio mobitel kako bi sačuvao baterije, Mazen i Nevenka tek su nakon šest mučnih sati saznali da su svi s broda spašeni. Ahmed sad ima 25 godina i živi u Njemačkoj.
Neke druge izbjeglice nisu bile te sreće pri prelasku nepredvidivog mora između Turske i Grčke.
Mazen se sjeća Sirijca koji je upitan rekao da je sve u redu, ali njegove su oči pričale drugu priču. „Bile su pune srdžbe i žalosti“, kaže. Poslije, nakon što je Mazen stekao njegovo povjerenje, čovjek se slomio i jecajući otkrio da su mu se žena i četvero djece utopili na putu. Mazen je pronašao druge Sirijce koji su bili voljni pripaziti na njega na putu prema Austriji.
„Nikada neću zaboraviti njegove oči“, kaže, „i kako su mu se ruke tresle. Sjetim ga se svaki put kad sretnem izbjeglice. Ne možete nikad znati kroz što sve su ti ljudi prošli.“
Izbjeglice koje dolaze u Hrvatsku često iznenadi Sirijac koji živi ovdje. Opisujući svoj život u Zagrebu, Mazen je za svoju novu domovinu postao svojevrstan ambasador ljudima koji o Hrvatskoj nisu mnogo znali i kojima su cilj bile druge države.
„’Njemačka, Njemačka, Njemačka’, samo sam to slušao“, kaže.
Kada je Austrija u skladu s Dublinskom uredbom počela vraćati izbjeglice u Hrvatsku, Mazen je pomagao ljudima koji su osjećali razočaranje i čuđenje nakon što su vraćeni u Hrvatsku.
„Kako biste stekli nečije povjerenje, morate im reći istinu, bez uljepšavanja“, kaže. „Rekao bih im, zakon je zakon. No također bih ih potaknuo da gledaju stvari s vedrije strane. Rekao sam im da, ako se zaposle, u Hrvatskoj mogu imati dobru kvalitetu života.“
Mazen je tako pomogao barem 50 ljudi.
Danas se posvećuje spajanju obitelji. Nedavno je pomogao u dolasku starijega sirijskog para Mohamada i Wafaae Nour, šest godina odvojenih od svoje kćeri Hadil, koja je dobila azil u Hrvatskoj. Dok su bili razdvojeni, Hadil je dobila dvoje djece, a oni su postali baka i djed.
Mazen nije samo pomogao s dokumentima nego je i graničnoj policiji telefonom objasnio situaciju dok je par prolazio kroz razne zračne luke na putu do Zagreba. Napokon su dočekali trenutak kada će prvi put zagrliti svoje unuke.
„Šest sam ih godina gledao samo na ekranu na mobitelu“, kaže Mohamad Nour. „Silno sam ih želio vidjeti. Kada sam vidio Hadil, sve sam drugo zaboravio. Sada sam je napokon vidio uživo!“
„Naravno da su mi roditelji patili ondje (u Siriji), ali ovdje smo se ponovno sastali“, kaže Hadil. „Sve zahvaljujući ujaku Mazenu, on nam je pomogao. Bog mu dao zdravlja.“
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitteru